Godinu 2024. sam dočekao u Zagrebu na Jelačić Placu, godinu 2025. sam dočekao na Forumu u Puli. Godinu 2026., razmišljam u Trstu. U slobodnom gradu Trstu.
Zagreb 2024
Visok sam 190 cm. U Zagrebu, u 23:55 sati “osim konja” na Trgu, ja sam bio najviši. Svugdje oko mene se zabavljalo na tisuće tamnoputih turista prosječne visine 150 cm. Kasnije mi je prijatelj u Buldogu rekao da nisam dočekao Novu s turistima nego s radnicima koji u Zagrebu rade. Nova godina se slavi svugdje na zemaljskoj kugli. Živim u Buzetu, imam empatiju prema ljudima koji su na drugi kraj svijeta otišli, da bi kući poslali pola ili tri kvarte plaće, koja im hrani mnogobrojnu obitelj. Ali nije mi to tema nego kako je izgledao moj put od trga do trga, do europskog, pa đir do Zrinjevca, pa đir Teslinom, pa opet do Buldoga koji nije imao mjesta, ali sam se tu najviše zadržao, nebitno.
Ono Između je bitno. Štandovi. Objasniti ću zašto. Na Europskom, legenda Drago Diklić i sve “nekaj” zagrebačko, ok dobra atmosfera. Na turističkom Jelačiću, Let3, dobri, u Buldogu “Moja domovina” u DJ verziji. Show. I gdje je onda problem? Put je problem. Hod od trga do trga. Sto pedeset štandova. Na svakom štandu po jedan “narodnjak”. Konobarica je DJ. Stavi stick kad otvori, izvadi stick kad zatvori. Muzika proizvodnje izvan Europske Unije. Ispred Dubrovnika, onako iskoso, najveći štand kobasica, pive, kebaba i kotlovine, veliki zvučnici, “narodnjak”. Nema takav štand u Šapcu. Dere neki “narodnjak”.
Razmišljam, ovo je Epidemija. (Sjećam se 1988. obližnje lokacije u kavani Dubrovnik. Ispijao sam vruću bijelu kavu, slušao klavir u živo, gledao tramvaje i Zagrepčane kako koračaju prvim snijegom u to isto vrijeme – sada je kavana Dubrovnik nekakva pečenjara (dimi se nešto iz nje na ovu stranu prema meni, grozno). Izvlačim se gore prema trgu, uskoro će ponoć. Nakon odbrojavanja i čestitanja ispod i oko konja, tražimo rezervni položaj. Krećemo se prema Špici. Spas je Buldog. Mjesta nema. Žedni. Okrećemo natrag, Charlie zatvoren, ali pored njega štand. Praši neki “međunarodni narodnjak”. Uzimam brzo tri vode i vraćam se cupkati pored Buldoga. Svira Shakira Whenever, Whenever, atmosfera ok, ali na ulici si, gaze ti noge prolaznici, stati ne možeš, izdržiš još malo i to je to… U 01:30 u Teslinoj lovim Taxy, plaćam koliko pita, vozi me na spavanje….
Pula 2025.
U Puli je godinu dana kasnije svirao Grašo. Gradonačelnik Dalmatinac, glavna zvijezda Dalmatinac. Pula je to. Otvoren, nepredvidljiv grad za politiku. Giardini po mnogima pravi centar Pule, urbani đir mjuze, Portarata štandovi, bez narodnjaka. Sluša se neka gradska mjuza, iz obližnjeg kafića dobar pop. Imam velike uši, tražim “narodnjake”, moraju biti tu negdje. Nije Pula takva zabit kada je spojena prugom s Bečom. Idemo Prvomajskom prema Forumu. Nema ih. Gore na Kaštelu su neki house DJ-i. Pri kraju Prvomajske sam. Nema “narodnjaka”. Zabrinut sam. Što se dogodilo tome radničkom i vojnom gradu? Idem do kraja. Možda je na Forumu predgrupa Petru, neki “narodnjak”, da izvučemo situaciju u Puli. Ništa. Grašo već svira. Ne samo svoje. Narod pjeva Olivera… u Puli, u Novu, ovu ulazimo mediteranskom pismom… Istra je to. Hvala svima. Uf. Dobro.
Božićne i Domoljubne naprijed, ostali Stoj!
Razmišljam na glas (a to je bogatstvo danas), može li Adventni štand u Zagrebu bez “narodnjaka”, tu mislim vrlo izravno na pjesme proizvedene izvan granica Hrvatske? Vjerojatno može. Hrvatska ima zavidnu tradicionalnu glazbenu proizvodnju božićnih i novogodišnjih pjesama. Svih stilova i žanrova. Hrvatska ima prekrasne Domoljubne pjesme. Ima li pozvanijeg grada, boljeg termina i bolje lokacije od “Adventa u Zagrebu” slušati to? Prisjetiti se, ako su zaboravili, kako je to nekada bilo, u Veselju Navjestiti… Izvrsna je to prilika napraviti skupštinsku intervenciju z gornjeg grada jednostavnom odlukom: “Božićne i domoljubne naprijed, ostali Stoj!”
Music fur idioten
Protivim se zabrani pjesama. Svaka “roba” ima svojeg kupca. Narodnjake ne braniti. Ne slušam ih. Ima dovoljno onih koji to hoće i čine. U mobitelima su. Samo treba Blutut i svi čuju. Rugali su im se Austrijanci “music fur idioten”. Sada Beč polako popušta. Pada. Nije onda, sada će, da se narugam. Nije to stiglo prugom iz Pule. Razmišljam što Bečlija čuje. Samo ritam i melodiju. Riječi ne razumije. Odmah on to gurne u ladicu Orijenta i Balkan Grill Ekspressa. Jer nije valcer. A mi? Nama su riječi najvažnije. Naročito u Zagrebu. Tu je onda nakon piva i rakije na trećem mjestu melodija harmonike i trube, što su zapadni instrumenti. Bubanj je afrički i rimski. Povijest se poigrala da Hrvat prihvaća tamburicu s istoka, a Srbin harmoniku sa zapada. I nastale su prekrasne melodije oba naroda. O riječima ne govorim. Nisam zaboravio Bosnu. Sevdah, ljubavnih tradicionalnih pjesama. Mostarac Aleksa Šantić napiše pjesmu o Emini svojoj sugrađanki što je kažu, najveći Sevdah. Muzika i glazba imaju isti zvuk. Ali ne služe samo zabavi. Na istu melodiju postoje različiti tekstovi.
Crko Maršal
Zabranjeno pušenje 80-ih na koncertu izjave, kada su ostali bez gitara na monitorima: “Crko nam Maršal”. Radosna vijest se pronijela akademskih hodnicima glavnoga jugoslavenskog grada koji odmah započne pisati nova “Načertanija”. I vade se stare pjesme iz ladica u novim ritmovima. Snimaju “Hajde da se volimo”. Upregnulo se kulturno sve od filma do muzike, a Zagreb šuti. Šuti do 1990. I sada u 2025. Zagreb opet šuti. Nisu pjesme iz “Hajde da se volimo” jedan, dva i tri zaboravljene. Zagreb zna riječi. Zagrebački političari ne slušaju to zbog sebe, nego zbog preduzeće. A “ko će sve to da plati?”. Ja znam.
R.M.
