Familija Akrapović je u Buzetu više od šezdeset godina. Prvo Ivan i Sonja, zatim njihovi sinovi Vital i Igor, a sada i treća generacija, Miha Akrapovič nastavlja tradiciju proizvodnje vrhunskih proizvoda iz njihovih radionica na Mostu, buzetskom naselju koje se nalaze na samome startu najstarije brdske utrke u Hrvatskoj i najpoznatije brdske utrke u Europi jer “Buzet pada” u rujanskom kalendaru kada se sve odlučuje.
Ah, te mame
Igora Akrapovića sam upoznao sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada je skrivečki dolazio u frizerski salon moje mame u centru grada gdje se uvijek frizirala njegova Sonja. On je bio zaluđen s motociklima, a njegov otac Ivan u radionici nije to previše ozbiljno doživljavao, pa su transferi majčinih “dojče mark” kuverti, ne jednom, upravo u našem frizeraju mijenjali vlasnika. Mojih devet godina i njegovih devetnaest godina su ipak bili prevelika razlika da bi se zajedno igrali indijanca i kauboja i tako zbližili još više. On je preživio lude osamdesete na motociklu i krajem tih godina se okrenuo ispušnim sustavima, a ostalo je povijest. Mislim da su on i otac imali isti ego i žicu za biznis pa se nikada nisu previše zbližavali, jer to su bila dva stila nastupanja s potpuno različitim proizvodima. Mama Sonja je to balansirala.
Zašto sam ovu kolumnu posvetio Akrapovićima?
7. rujna 2018. godine kao bomba je odjeknula vijest u Sloveniji što su prenijeli i hrvatski mediji kako slovenski poduzetnik Igor Akrapovič, koji proizvodi vrhunske ispušne sustave za vozila, najavljuje povlačenje 32 milijuna eura zadržane dobiti iz svoje kompanije koje će uložiti ”negdje drugdje” jer je nezadovoljan nepredvidljivim poreznim sustavom u Sloveniji. On je onda tih dana, prije više od pet godina na održanoj skupštini svoje kompanije, odlučio da će si isplatiti svu zadržanu dobit koja je bila namijenjena investicijama i novom zapošljavanju, te da će je uložiti u neku drugu zemlju.
To je otvorilo temu pravednosti sustava koja se valjala po ljubljanskim kancelarijama, stručnim tijelima skupštine i vlade Slovenije. U međuvremenu, Igor Akrapović je predložen i postavljen za potpredsjednika “Kluba slovenskih podjetnikov” SBC. U svojim javnim istupima dugo je zagovarao da radnici dobiju dio od dobiti firme, jer kako je naglašavao “radnici doprinose uspjehu firme i pravedno bi bilo da su i oni nagrađeni u dobiti”. I uspio je! “Zakon o lastniški zadrugi delavcev”, zakon koji je zagovarao Igor Akrapovič, stupa na snagu 1. siječnja 2026.!
Socijalizam?
Zakon omogućuje da se u poduzeću osnuje radnička vlasnička zadruga kroz koju zaposlenici mogu postupno postati suvlasnici firme, bez da sami ulažu svoj novac. Tvrtka i zadruga dogovaraju postupni otkup udjela koristeći novčane tokove firme, uz porezne i administrativne poticaje države. Tim zakonom koji stupa na snagu za koji dan, olakšava se prijenos vlasništva na zaposlenike, povećava participacija radnika i šansa da se zadrži firma u domaćim rukama. Neke slovenske tvrtke kao što su Dewesoft, Domel, INEA ili Etiketa pokazuju da suvlasništvo zaposlenih u Sloveniji nije puka ideja ili eksperiment, da može uspješno funkcionirati, donijeti stabilnost, povećati motivaciju i participaciju zaposlenih, te zadržati domaću kontrolu nad firmama. S novim zakonskim okvirom od 1. siječnja 2026. taj Akrapovićev model postaje realna, institucionalizirana opcija za mnoge firme, neovisno o veličini.
Slovenski “Buzećan” je poslao u toj pobjedi poruku svijetu:
Tko gradi uspjeh uz mene, zaslužuje i dio vlasništva. Moji zaposlenici su srce firme i sada to postaju na papiru. Uspjeh koji dijelimo, zajedno gradimo.
To je Igor Akrapović.
Pardon, Akrapovič.
R.M.
