Istra (za sada) nema traume ustaških pozdrava, ne nosi teret posljedica ustaških zločina, nije bila dijelom NDH.
Ostavština marionetske tvorevine Trećeg Rajha više od 80 godina muči Hrvate. Najveći jadranski poluotok se voljom većine istarskih Hrvata plebiscitarno odlučio pripojiti, Pazinskim odlukama u rujnu 1943. godine, u Maticu. Mislim da se u odluci od 13. rujna, Jugoslavija uopće ne spominje. Riječ Jugoslavija se dodaje desetak dana kasnije 25. i 26. rujna kada se u Pazinu pojavljuje Jakov Blažević izaslanik ZAVNOH-a na Saboru istarskih narodnih predstavnika.
Talijani doseljeni u Istru nakon 1918. moraju otići!
Jedna od Pazinskih odluka koju su drugovi na čelu s Jakovom Blaževićem donijeli bila je citiram: “Talijani doseljeni u Istru nakon 1918. godine radi promjene etničke slike moraju otići.” Talijanski fašizam je imao termin za tu akciju, “etnička melioracija”. Zadnji administrativni trzaj fašizma u Istri, bio je Zakon o smiješnim i sramotnim imenima i prezimenima iz 1936. godine gdje su otišli tako daleko, da su nadgrobne spomenike dlijetima za kamen otukli sve što je bilo “Schiavi”.
Da pitam VelikoSrbe, ako bi prihvatili ondašnju metodu drugova ZAVNOH-a na čelu s Jakovom Blaževićem, koju bi primjenili na Bosnu, koju su Osmanlije silom osvojili 1463. godine, oni vjerojatno žale da je 1878. nakon Berlinskog kongresa Austro-ugarska preuzela taj prostor, točnije punom silom 1908. godine. Taj isti Berlinski, im daje državnost, njima Srbima nakon pola stoljeća Beograda pod Turcima. VelikoSrbi bi danas zapljeskali Jakovu Blaževiću s parolom “Tko je i s čizmom, i s vjerom, silom ušao u Bosnu, mora tako i otići”. Tu bi oni mislili i na Kosovo.
Da pitam Turbo Hrvate, ako bi prihvatili metodu i poruku drugova iz ZAVNOH-a na čelu s Jakovom Blaževićem u Istri iz 1943, za Bosnu bi dobili identičan odgovor: “Tko je silom došao, mora otići”. A za Hrvatsku bi se zapjenili, jer bi započeli nabrajati od 1945. sve godine, svaki mjesec, svaki dan kroz Hrvacko proljeće i svaki dan kasnije do 1990. gdje se privilegijom socijalističkog režima, ključem državnih službi, rasporedom služenja vojnih službi mijenjala demografska struktura “njihove zamišljene čiste Hrvacke”, povlaštenom radnom migracijom svih naroda i narodnosti naročito Srba.
Živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija!
Nedavno je i iz Italije stigao opasan signal ministra vanjskih poslova i potpredsjednika sadašnje vlade citiram ga: “Long live Italian Istra, long live Italian Dalmatia” u prijevodu “Živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija”.
A pisao sam već, da je kojim slučajem službena Italija znala, imala spoznaju, da će se Jugoslavija raspasti 15 godina nakon potpisa u Osimu, odugovlačili bi verifikaciju toga dokumenta, a ovih dana je 50 godina od potpisa i njegove potvrde. Italija za razliku od Njemačke i Japana nikada nije bila lustrirana.
MSI – talijanska neofašistička stranka formalno više ne postoji (djelovala je vrlo legalno i u Trstu za vrijeme SFRJ), ali je sada velika većina njihovih aktivista pristupila “Fratelli d Italia” koju vodi Giorgia Meloni. To je demokratska talijanska sadašnjica. Italija danas. Važna članica i osnivačica EU. Miješali su “neki” malo početkom 90-ih po Istri, ali su brzo odustali kada su vidjeli da IDS-ovi sinovi Kajin, Lučano i Nino glancaju partizanske spomenike.
Od Vardara do Giovinezze
I hop! Evo nas u Hrvackoj danas, modernoj, demokratskoj, suverenoj, samostalnoj, europskoj, parlamentarnoj, transparentnoj, otvorenoj sa zakonima za manjine koje nitko na svijetu nema. Ponosan sam na te zakone gdje Talijan, Srbin i Rom drže većinu Vladi RH.
To nema stvarno nitko. A pjesme? Što ćemo s Lili Marlen? Tekst je napisan u rovu Prvog svjetskog rata kao pismo vojnika koji se oprašta od svoje djevojke, a glazba je nastala 1938. u vrijeme najmoćnije propagande nacizma. Slušali su je u Drugom svjetskom ratu i njemački vojnici, ali i Saveznici. Zavrtila se i u Hrvatskoj 1991. Nitko je nikada nije zabranio. U Hrvackoj danas, neke su pjesme po hrvatskim sudovima, donose se pravorijeci. Sada su pjesme krive. Ne gleda se kalendar kada su nastale.
Krajem 70-ih Jugoslavijo, “Od Vardara…” je bila zabranjena. Jer spominjala je ratara i pastira u zemlji koja je težila tehnoškom napretku i završila je u ladici do Titove smrti. O Vice Vukovu “To je moja zemlja”, sve se zna. Domovinski rat u kojemu Hrvatska postaje cjelovita u granicama AVNOJ-a, i ni milimetar više, je završen prije više od 30 godina, treba ga čim prije zaboraviti. Najbolja metoda je zabranom pjesmama uz koje se s lovačkom puškom jurišalo na tenk M84 u pratnji JNA-četnika naoružanih oružjem Svih Naroda i Narodnosti koji su imali Arkanovu komandu “bez zarobljenika”.
Tu –vredi ne vredi– parola istočnih komšija: “Nije pesma kriva”. Vredi ako paše, ne vredi ako ne paše. Europska Italija danas je jedna od glavnih američkih saveznika u Europi. “Giovinezza” iz 1924 , službena pjesma talijanskog fašizma u Italiji nije zabranjena, već njezino javno izvođenje u kontekstu promicanja fašizma može biti kažnjivo. Drugim riječima da je Italija imala Domovinski rat 1990-1995, i da su s tom pjesmom njihovi borci ginuli na zamišljenom ratištu oslobađanja Torina od francuskog okupatora, ta bi se pjesma danas u svakoj prilici izvodila u toj temi “talijanskog domovinskog rata 90-ih”. To je danas Demokratska Italija. U motovunskom zatvoru su mladićima Sovišćine fašisti davali ricinus i maltretirali ih, dok se po hodnicima pjevala ta ista Giovinezza. (U prošloj kolumni sam se pozvao na demokratsku Švicarsku, a biti će još toga europskog).
Da citiram Mišu “Sad Hrvatska moja trpi, stenje, plače…”, kažnjena je ponašanjem HDZ-a s kraja 90-ih i prve dekade 21. stoljeća gdje je narod protestnim glasanjem u glavni grad Hrvacke doveo one koje si zaslužuje, ne narod, nego HDZ od Ivića, Ive i Karamarka, ne HDZ Euro-Andreja. IDS je takvo poniženje doživio u Pazinu. Samo tamo. Za sada. O SDP-u više neću pisati. Oni prvo iz “lijevice Hrvacke”, moraju postati “Hrvatska lijevica” a ne da im Špicn kandidati budu Narikače Predsjednika Milanovića i pisac iz Bosne koji je tek punoljetan prvi puta u životu vidio zagrebački tramvaj, zoološki vrt i asfalt.
2028. godine Hrvatska će možda biti osakaćena?
Gledam Sabor. Oporbeni Sabor. U klupama je lijevica bez odgovornosti za izrečeno do 2028. godine. U Hrvackoj nema više one prave lijevičarske vatre, žara koji je na početku 20. stoljeća mijenjao ove prostore. KPJ je zabranjena nakon Pribičevićeve Obznane. U ilegali, u Dresdenu 1928., KPJ označava VelikoSrpstvo kao glavnog neprijatelja ujedinjenja južnih Slavena. To su bili junaci.
Njihovi nasljednici Dončić, Komadina, Arsen, Mirela, Benčićka, Dalija, ljekarka Kekin, Anka, milicijoner Ostojić i obijač kazetofona Beljak izgledaju nezamjenjivo. Drže se tako. Jer šansa je ostati do 2034. godine! To se ne propušta. Poklon paket HDZ-u. Biti oporba pomlađenom mršavom Plenkoviću kojemu će svi snovi rada u Europi potonuti, jer će mirovinu dočekati kao premijer. A oni “lijevica Hrvacke” će zauzvrat dobiti odlične mirovine. Svi sretni. Jedino će Hrvatska ostati osakaćena, kao tijelo bez lijeve ruke…
R.M.
