Vojni rok u Austro-Ugarskoj Monarhiji, trajao je 3 godine, nakon čega je vojnik prelazio u rezervu Landwehr / Honvéd: dodatnih 7 godina u pričuvnom sastavu.
U Kraljevini Italiji od 1861. trajao je pet godina plus četiri godine u rezervi i do pet godina u Milizia Mobile. Kasnije su smanjili na tri godine, a nakon Prvog svjetskog rata na 18 mjeseci, dok mornarica malo duže – 24 mjeseca.
I tako do rujna 1943. do kapitulacije Italije. (Zanimljivo je da nikada nisu bili lustrirani kao Njemačka i Japan). Titova Jugoslavija je imala vojni rok od dvije godine, mornarica tri godine. Šezdesetih godina vojni rok se kratio na 18 mjeseci kopnene vojske i 24 mjeseci mornarice, a na kraju 80-ih je to bilo 12 mjeseci i 15 mjeseci mornarice.
Suvremena demokratska Hrvatska je naslijedila sustav obveznog vojnog roka iz bivše JNA, gdje su tijekom Domovinskog rata mnogi služili duže zbog ratnih potreba. Nakon oslobođenja Hrvatske, 1996. uvodi se rok od 9 mjeseci uz mogućnost civilnog služenja, a 2003. godine smanjuje se na 6 mjeseci. Svi regruti su mogli izabrati civilno služenje od osam mjeseci. To je bilo zamišljeno kao oblik prigovora savjesti — zakonski priznato pravo da osoba iz vjerskih ili moralnih razloga ne želi nositi oružje.
Konačno, 1. siječnja 2008. Hrvatski sabor je donio odluku o obustavi obveznog vojnog roka. To nije značilo ukidanje kako ga danas neki tumače, nego suspenziju — zakon i dalje predviđa mogućnost ponovnog uvođenja ako se promijene sigurnosne okolnosti. Od tada do danas, još malo, Hrvatska ima malu profesionalnu vojsku i dragovoljno služenje vojnog roka.
Izbjegavanje vojnog roka od Austrije do Jugoslavije je u društvu bila sramota. Mladići su strahovali da na regrutacijama neće proći što bi ih generacijski i socijalno izoliralo u društvu, osramotile se mnogobrojne obitelji da u kući imaju jednog ili više vojno nesposobnih muškaraca. U tim vremenima vojnik je imao nekoliko uniformi i nosio ih je i kod kuće, kada je bio na odsustvu i tako je bilo do kasnih 60-ih godina prošlog stoljeća.
U trenutku raspadanja Jugoslavije, sva su se istarska djeca iz JNA izvlačila civilkama koje su im roditelji donesli na parking pored kasarne i gas doma, a ta je generacija koji mjesec kasnije, u sastavu dvije brigade 119. i 154. u Lici pisala svijetlu povijest Istre u Domovinskom ratu iznadprosječnim odazivom na mobilizaciju preko 95%. Reklo bi se “Rado Istra ide u vojnike”.
Zagreb, Pazin, Pula i Hum
Današnja Hrvatska 2025. godine, demokratska, pluralna, živi kaznu ponašanja političkih elita s kraja 90-ih i dijela prve dekade 21. stoljeća. Njezina kazna su demokratski izabrane političke opcije koje vladaju glavnim hrvackim gradom, glavnim istarskim gradom, možda i najvećim istarskim gradom, a popularne su i u najmanjem istarskom gradu. Ne preuzimaju vojnu odgovornost u slučaju masovne agresije ili nemogućnosti mobilizacije vojnika. To je demokracija. Koliko god u ovom primjeru to djeluje iracionalno.
Idejni model lijevice u Hrvata (Hrvatska lijevica ne postoji za sada) su civilne zaštite i obuka koja može povećati otpornost zajednice, ali ne zamjenjuje vojnu obranu državne granice. Da. Zvuči nevjerojatno ali to je demokracija. Zalagati se za takvo što. Naravno, njihov stav se može kritizirati kao politički i sigurnosno nesmotren, ali nije dokaz da namjerno ugrožavaju sigurnost države. Za sada. Iako neki njihovi članovi javno imaju ljubavnih problema. Rodoljubavnih.
Priziv savjesti je glupost
Ako ročnici ne žele rukovati oružjem, oni mogu biti uključeni u vojne ekonomate koji imaju svinjce, štale, logistiku, prehranu, opskrbu i skladištenje koje su važne za zalihe prehrane naroda u ratnom stanju i nacionalnu sigurnost, ali ne zahtijevaju vojničke vještine ili oružje.
Ne treba valjda priziv savjesti za vaditi krumpir ili čistiti štalu? Nije to borbeni zadatak zadržavanja prodora neprijatelja preko Save ili Dunava. Ali će nahraniti toga borca na prvoj liniji uz Savu ili Dunav.
Što očekivati?
Ovi spomenuti su za “Mir u svijetu” kao ona ljepotica iz Kanzasa koja vježba govor za uži izbor za Miss Amerike. Oni šalju poruke ljubavi, jer militarizacija društva nije rješenje za sigurnost. “Moderni sigurnosni rizici traže civilnu otpornost, a ne povratak u okrutnu kasarnu gdje se svi zajedno tuširaju”.
Oni žele dobrovoljnu civilnu obuku (predavanja za prvu pomoć, civilnu zaštitu, govor o psihološkoj otpornosti u razrednim klimatiziranim uvjetima), i da vojnik u civilu javnim prijevozom stigne na predavanja. Žele za vojnika poticanje savjesti o „zelenoj sigurnosti“ u očekivanju tenka na elektro pogon ili solarni pogon kada su borbena dejstva po danu, na suncu. Navečer i po noći ništa, jer hladno je i mračno.
Zaključak
Rat u Europi se vodi 833 km istočno od Hrvatske, a Srbija i BiH su složene nedovršene demokracije, koje imaju kompleksne i izražene vojno-političke tendencije prema zapadu naročito velikosrpstvo koje se nakrca na svaki sukob blizu ovih prostora i taj pacifizam “lijevih opcija u Hrvackoj” postaje neodgovoran luksuz.
Iz drona i aviona se vidi da u realnoj prijetnji ne znaju upravljati vojskom, ne razumiju se vojnu logistiku i ne mogu organizirati mobilizaciju ni obuku, jer ju ideološki odbacuju. Takve stranke koje su demokratska kazna ponašanja političkih elita u prošlosti, sada postaju teret jer su pasivne i destruktivne, jer kritiziraju one koji djeluju, ali ne nude provediva rješenja.
Vlada mlade Republike i parlament s tijesnom većinom imaju odgovornost za donošenje i provedbu obrambenih politika i zakona u ovoj situaciji u kojoj se nalazi Europa. Ako zakon o obveznoj obuci građana ne bude donesen ili bude nejasan, parlamentarna većina snosi kompletnu političku odgovornost.
U slučaju sutrašnje neposredne prijetnje, Hrvatska bi se noćas, morala osloniti samo na vlastite profesionalne vojnike, prvi pričuvni sustav i neophodnu međunarodnu pomoć. A suvremena povijest 90-ih nas je naučila kako izgledaju međunarodne pomoći…
Tužno je da sada kada se treba uspoređivati s nekim, niti jedan političar liberalno ljevičarskih uvjerenja nema potrebu usporediti nas sa švicarskim građanima kao europskim uzorom općenarodne obrane i društvene samozaštite, čuvanja nepovredivosti doma i obitelji gdje mladi muškarci i žene prolaze višemjesečne obuke i gdje na kraju neki čak drže pješadijsko oružje kod kuće.
Što bi u Hrvata bilo nezamislivo?
R.M.
