…1541. godine umro je Paolo Campsa (Polo Cahampsa, Paolo Campsa de Boboti), venecijanski kipar
i rezbar (prvi spomen: Venecija, 1495. – Venecija, 10.X.1541.).U Istri je sačuvano nekoliko
važnih radova iz radionice Paola Campse. U prvom redu to je njegov najstariji sačuvani rad, kip
Bogorodice s Djetetom na glavnom oltaru crkve sv. Marije Milosrdnice u Bujama. To je ostatak
poliptiha koji su 1497. izradili “Paolo Campsa de’Boboti i njegov šurjak Giovanni”, kako nam
prenosi novigradski biskup Giacomo Filippo Tomasini (Tommasini) u svojim Commentarima iz 1644.-
1655. Tomasini je također zapisao da se u župnoj crkvi sv. Servula u Bujama nalazio retabl istih
autora izrađen 28.VI.1499. Od tog oltara nije ništa preostalo, piše u Istrapediji Ivan Matejčić.
Na podanku kipa Bogorodice s Djetetom u sklopu retabla glavnog oltara župne crkve sv. Marije
Magdalene u Mutvoranu stoji natpis: Ave Ma(ria) /gr(a)cia plena / MDXXXIII / Polo Camp/sa fecit a
d/i(e) XX ma(r)zo. Mutvoranski retabl iz 1533. najveća je sačuvana cjelina nastala u Campsinoj
radionici, s tucetom kipova i isto toliko figuralnih reljefa.
Drugi radovi u Istri Campsi su pripisani na osnovi podudarnih oblikovnih osobina. Prije svega
retabl iz crkve sv. Marije od Vrata u Motovunu (privremeno izložen u Biskupiji u Poreču), a
velike sličnosti s rezbarijama iz Campsine radionice pokazuju reljefi na oltaru kapele sv. Marije
usred Medulina te reljef Bogorodice s Djetetom iz crkve sv. Marije od Sniga (sv. Marije Snježne)
u Čepiću.
…1851. godine rodio se Franz Jaksch, kapelnik pulskog Mornaričkog orkestra, dirigent,
instrumentalist i skladatelj (Nová Bystřice, Češka, 10.X.1851. – Bregenz, Vorarlberg, Austrija,
3.III.1931.).U Pulu, kao kapelnik Carske i kraljevske ratne mornarice (K. u. k. Marinemusik, K.
u. k. Marinekapelle), dolazi rujna 1899. i ostaje 18 godina. Kod stupanja na dužnost prima
čestitke nadvojvode Franje Ferdinanda i cara Franje Josipa I. Prilikom održavanja vojnih vježbi
1902. Jakscha je, zbog uspješne službe, car nagradio kutijom za cigarete i dijamantnom
pribadačom, a 1910., zbog izvanrednog doprinosa vojnoj glazbi odlikovan je Zlatnim križem za
zasluge, piše Gianpaolo Gergeta.
Pod njegovim vodstvom Mornarički orkestar pulskoj publici predstavlja najvažnija djela
simfonijskog repertoara (djela Wolfganga Amadeusa Mozarta, Ludwiga van Beethovena, Antonína
Dvořáka, Richarda Straussa i dr.), kao i poeme, operne uvertire i preludije te baletne suite
(djela Franza Liszta, Petra Iljiča Čajkovskog, Richarda Wagnera, Mihaila Ivanoviča Glinke i dr.).
Izvođena su i Jakschova djela: opereta Der Jokei, opere Abellino i König Mai, skladbe Ungarische
Fest-Ouverture (1903.) te Angelus (1911.) i Legenda (1912.).
…1854. godine rodio se Frančišek Borgia Sedej, nadbiskup (Cerkno, 10.X.1854. – Gorica,
28.XI.1931.). Goričkim nadbiskupom postao je 1906. Nakon I. svjetskog rata odlučno je branio
prava Hrvata i Slovenaca te je došao u sukob s fašističkim vlastima. Nakon potpisivanja
Konkordata 1929. odupirao se i pritiscima Vatikana, koji je u pitanjima važnima za Hrvate i
Slovence u Crkvi sve više popuštao traženjima fašističkog režima, piše Egon Pelikan.
Izdao je Normae (4.IX.1931.), kojima je zapovjedio uporabu slovenskog i hrvatskog jezika u
bogoslužju i osobito u vjeronauku, što je predstavljalo formalnopravni temelj djelovanja
slovenskih dušobrižnika do kapitulacije Italije. Nedugo nakon izdavanja tih naputaka, Vatikan ga
je – zbog obrane prava Slovenaca i Hrvata u Crkvi – u listopadu 1931. umirovio.
…1890. godine rođen je Božo Milanović, svećenik, publicist, pedagog, preporoditelj, društveni i politički aktivist (Kringa, 10.X.1890. – Pazin, 28.XII.1980.).Nakon mature se opredijelio za studij teologije u Gorici, a za svećenika je zaređen u Trstu 7.VII.1914. Kao bogoslov postao je tajnikom i predsjednikom Akademskoga hrvatsko-slovenskog katoličkog ferijalnog društva “Dobrila” te je za ljetnih praznika pomagao utemeljenje “mladenačkih društava” po selima na Pazinštini. U kolovozu 1914. postavljen je za župnika u Pićnu. U I. svjetskom ratu austrijske su ga vlasti nakratko zatvorile kao politički nepoćudnog, ali je ubrzo pušten. Godina 1917.–18. boravio je u zavodu Augustineumu u Beču radi pripreme doktorata iz teologije, koji je bio odobren 1.VI.1918., a rigoroz je položio 22.X.1919., pišu Maurizio Levak i Goran Prodan).
Nakon rata kratko je župnikovao u Kringi, gdje je bio pod policijskom prismotrom, a pretrpio je i nekoliko izravnih fizičkih napada; kako bi ga zaštitio, biskup ga je premjestio 7.II.1922. u Trst na dužnost kapelana u župi sv. Ivana. Tu se posvetio političkoj (predsjednik Istarskog pododbora Političkog društva Edinost) i izdavačkoj djelatnosti radi održavanja nacionalne svijesti istarskih Hrvata i Slovenaca. Nastavio je izdavati časopis Pučki prijatelj (koji je u Pazinu 1919. ponovo bio pokrenuo Josip Grašić sa suradnicima), kalendar Istranin, od 1925. Istarsku Danicu, ali je priređivao i tiskao i molitvenike, poput Dobrilina Oče, budi volja tvoja, katekizme, vjersku i poučnu literaturu, beletristiku i dr. Bio je glavni pokretač Društva sv. Mohora za Istru te je sa suradnicima pridonio očuvanju istarskog identiteta između dvaju svjetskih ratova, u vrijeme kad je fašistička vlast nastojala posve izbrisati hrvatske i slovenske nacionalne osjećaje. U Trstu je ostao do 1941. (od 1937. u župi sv. Antuna Novog), kad je interniran u Bergamo (do rujna 1943.), uspijevajući se potajice sastajati i dogovarati s istarskim župnicima i koparskim sjemeništarcima iz Istre te tiskati i širiti knjige i brošure na hrvatskom i slovenskom jeziku. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. vratio se u studenome u Trst, gdje se opet prihvatio izdavačke djelatnosti (kalendari, katekizmi, molitvenici).
Odmah nakon završetka rata s Milanovićem su predstavnici nove vlasti u Istri i Hrvatskoj uspostavili kontakt radi dobivanja potpore Crkve za pregovore o budućim državnim granicama. U zamjenu je od jugoslavenskih vlasti zatražio da se omogući utemeljenje istarskog hrvatskog sjemeništa s osam razreda gimnazije, utemeljenje istarskog svećeničkog društva, izdavanje jednoga vjerskoga lista, da se dopusti podučavanje vjeronauka u školama i nastavak djelovanja Društva sv. Mohora za Istru. Presudno je bilo njegovo angažiranje s drugim istarskim svećenicima u susretima s Međusavezničkom komisijom za razgraničenje u ožujku 1946., tijekom kojih je podacima crkvene statistike dokazivao da Istra i Slovensko primorje moraju pripasti Jugoslaviji. Sudjelovao je u radu Pariške mirovne konferencije. U studenome 1946. preselio se iz Trsta u Pazin i ondje preuzeo dužnost ravnatelja sjemenišne gimnazije, koju je obavljao do 1968. Vodio je i Visoku teološku školu u Pazinu, predavao je i pisao udžbenike.
Autor je nekoliko povijesno-publicističkih knjiga o novijoj povijesti Istre: Istra u osvitu narodnog preporoda (1960.), Hrvatski narodni preporod u Istri (I., 1967.; II., 1973.), Moje uspomene (1900–1976) (1976.), a postumno je objavljena Istra u dvadesetom stoljeću (I., 1992.; II., 1996.). Vodio je Istarsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda u Pazinu, koje je nastavilo vjersko-izdavačku i publicističko-prosvjetiteljsku djelatnost Društva sv. Mohora za Istru. Dobio je više državnih odličja (jugoslavenske ordene zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom i sa srebrnim zracima, 1973. i 1978., plaketu Republičke konferencije SSRNH, 1980.), počasni naslov prelata Njegove Svetosti, počasni doktorat zagrebačkoga Teološkoga fakulteta.
