BUZET
Svjedočanstvo pokojnog profesora Josipa Šipuša iz Buzeta (preminuo je 23.11.2021., u 91. godini života), koji 1954. predaje na hrvatskom jeziku nastavu u Gradinu pored Gračišča (danas Slovenija), govori o tome da se tada u tamošnjim crkvama čuju hrvatske mise… Nije dugo trajalo. Morao je otići.
Narodne novine u Zagrebu (broj 1 od 1956. godine) objavile su da su NR Republici Sloveniji pripojena sela Abitanti, Belveder, Brezovica, Gradina, Koromači-Boškini, Močenigi, Pregara i Sirči, a zagrebački Vjesnik 8. ožujka 1956. godine objavljuje da je Republičko vijeće NR Slovenije donijelo odluku o izmjeni granica između NR Slovenije i Italije kojom se usput devet sela u općini Buje, kotar Pula, odvajaju od NR Hrvatske.
1954. godine narodni poslanik kotara Buzet Srećko Štifanić i predsjednik Društva istarskih svećenika mons. Božo Milanović obratili su se Predsjedništvu Sabora i Izvršnom vijeću NR Hrvatske u Zagrebu da se poduzmu potrebne mjere za priključenje Topolovca Hrvatskoj.
Dokaz da su neka sela hrvatska pripala NR Sloveniji je kniiga “Slavenski govori u Istri” (1930.), poljskog slaviste i pisca Tadeusza Meleckog koji je, među ostalim, objavljuje: “Slovensko-hrvatska granica počinje na zapadu te se proteže do ušća Dragonje u more duž rijeke na istočnom smjeru sve do Trebeša, a odatle do Rakitovca. Granična slovenska sela Krkače, Planjave, Labor, Trsek, Trebeše, Movraža, Rakitovec… Granična hrvatska sela su Kaštel, Monšće, Škoruš, Brič, Topolovac, Gradina, Pregana, Crnica, Brest (…)”. Tako piše u knjizi Meleckog iz 1930. godine.
Nakon propasti Socijalističke Jugoslavije, hrvatski svećenik Antun Hek u kalendaru Istarska Danica (Pazin, 1995.) priredio je tekst “Sjeverna granica hrvatske Istre Bože Milanovića”, u kojemu je objavio kako je Sloveniji priključeno trinaest sela: Sv. Šimun (Brežani), Brežinari, Krstija, Reparac, Buželi, Tuniši, Pavelići, Rosići, Stara Mandrija, Kaline, Jarkani, Škrlji i Dugobrdo te da je od Hrvatske odvojeno ukupno 21 selo.
Tako ispada da je Slovenija od 1946. do 1955. godine ukrala 27 hrvatskih sela u Istri! I da se to dogodilo zahvaljujući moćnom slovenskom političaru Edvardu Kardelju. Uf, dobro smo prošli. Da je Edvard Titu rekao: “Ne Dragonja, Mirna neka bude, bilo bi to bez protesta!”. A danas bi se svađali sa “sosedima” ako je Mirna na pola ili desna obala Slovenija a prvi kamp na ulazu u Hrvatsku bio bio Lanterna. Iz Motovuna bi pucao pogled na slovensku Istru. Minjera bi bila malogranični a gostionica Most ispod Buzeta, “Brod na Mirni”… Dobro je prošlo s tim Kardeljom. Tko bi protiv njega onda? A Goli radi u punoj snazi…
Svećenik Kalac u zatvor jer nije pristao da hrvatske škole postanu slovenske
Svećenik Vjekoslav Slavko Kalac, rođen u Starom Pazinu, upravitelj župe Pregara, uhićen je 10. lipnja 1946. i pritvoren u koparski zatvor. Iste godine Okružni sud u Kopru osudio ga je na deset mjeseci zatvora što nije htio pustiti da hrvatske škole postanu slovenske! To je bio kriminalni čin vojne policije i suda u Kopru, što znači u Narodnoj Republici Sloveniji!
Prvi je na vlastitoj koži osjetio nepravdu samo zato što se usprotivio jugo-slovenskoj politici hrvatskog odnarođivanja, 26-godišnji svećenik Vjekoslav Slavko Kalac, rođen 7. travnja 1920. u Starom Pazinu, upravitelj župe Pregara, kojega su pripadnici Ozne uhitili 10. lipnja 1946. godine i odvezli u zatvoru u Kopar. Suđenje je održano u rekordno kratkom vremenu, pa je Kalac već 12. lipnja te godine u Okružnom sudu u Kopru osuđen na deset mjeseci zatvora i desetogodišnji gubitak građanskih prava. O tome je Milanović u knjizi Istra u dvadesetom stoljeću napisao da je razlog zatvaranja Kalca vjerojatno što je bio na putu poslovenjivanja hrvatske župe i da je svećenik priznao neke protupartizanske ispade, ali da je većina od osamdesetak optužbi izmišljena ili iskrivljena.
Frano Glavina u Glasu koncila (18. siječnja 2009.) iznosi da je javni tužilac u Kopru Ivan Cerkvenič napakovao Kalcu svega i svačega: da je u crkvi propovijedao da je škola prokleta i izazivao mržnju između slovenskog i hrvatskog naroda. Optuženi se branio da se ne smatra krivim i da je kao učenik u sjemeništu u Kopru bio protiv fašizma i šest se godina borio za narodne ideale te da su mu dva brata i sestra bili partizani i zbog toga je bio uhićen i zatvoren u njemački zatvor. Istaknuo je da je prije oslobođenja potpisao za priključenje Jugoslaviji, ali nije pristao da se u škole južno od Dragonje uvede slovenski jezik, jer je to hrvatsko područje.
Živahan, bistar i uvijek jasan i glasan profesor Josip Šipuš, rođen 25. veljače 1931. godine čekao me u zakazano vrijeme na zapadnoj, onoj ugodnoj hladnoj terasi Hotela Fontana u Buzetu. Pa 89 (osamdeset devet) godina mu je tek!
31. siječnja, 1951. godine odlazi na svoje prvo radno mjesto u područnu školu Štrped pored Buzeta, nakon toga radi kratko u Blatnu Vas a sada čujte ovo!: 1954. predaje na hrvatskom jeziku u Gradinu pored Gračišča (danas Slovenija). 1955. godine dolazi u matičnu buzetsku školu a od 1959. godine predaje starijim sedmašima i osmašima. Od 1977. godine do umirovljenja bio je glavni školski pedagog i profesor hrvatskog jezika osmašima. Bio je kratko ravnatelj osnovne škole Vazmoslav Gržalja Buzet od 1980. do 1981. godine, baš u objavi smrti Druga Tita. Osim profesionalnog prosvjetnog poziva, kao vanjski suradnik novinar, radio je za riječki Novi List, Glas Istre, Radio Pulu, buzetsku Radio Zonu i još neke listove. Dio njegovih svjedočanstva je zapisao u Novinarskim zapisima o Buzetu i Buzeštine izdanja 2011. i Pod buzetskim zidinama, izdanja 2014. godine.
(Izvori: Glas Koncila, svjedočanstvo prof Šipuša, Narodne novine, Istarska danica)
