PIŠE: grupni voditelj Instituta za grupnu analizu prof. Lidija Košir
Počela je škola, a s njom i velika očekivanja. Od djece tražimo da sjede mirno, slušaju i budu pristojna. Ali rijetko zastanemo i pitamo se – što ona zapravo nose sa sobom u učionicu?
Jedan učenik dolazi anksiozan. Drugome se roditelji rastavljaju. Jedna djevojčica je gladna, druga se srami jer nema nove tenisice. Nekome je nedavno umrla baka koja ga je čuvala. Netko oca nije vidio već dvije godine zbog zabrane prilaska. Jedan dječak skriva modrice. Drugi je presretan jer je dobio novi mobitel. I tako unedogled.
Mi odrasli jedva nosimo vlastite terete – ponekad ih skrivamo na poslu, tražimo zdravu granicu između privatnog i profesionalnog. A što je s djecom? Njihovi su problemi jednako stvarni, ali njima nedostaje iskustvo i snaga da ih sami nose.
Sjećam se priče mlade žene. U šestom razredu roditelji su joj rekli da ručka za nju nema, neka se snađe. Zadaće su bile „njena briga“, a nova odjeća luksuz. Nikada se nije požalila, nitko nije primijetio. Plašili su je socijalnom službom, tim „baba roge tetama“ koje će je, govorili su, odvesti.
Danas je obrazovana, radi i živi sama. Od 14. godine navikla je brinuti o sebi. I dok je ona sama sebe izgradila, roditelji danas od nje traže novac – jer su „oni roditelji“.
Koliko još takvih priča prolazi nezamijećeno, skriveno, iza osmijeha i urednih bilježnica?
Djeca će u školi naučiti formule, povijesne datume i pravopis. Umjetna inteligencija dat će im milijun informacija na dlanu. No, ljudskost, toplinu i razumijevanje – to mogu naučiti samo od nas. Od učitelja koji prepoznaje pogled. Od roditelja koji sluša. Od odraslih koji imaju hrabrosti stati i reći: „Važno si mi, vidim te.“
Jer djeca nisu prazne bilježnice. Ona u školu donose cijele romane svojih života. A naš je zadatak da ih naučimo ne samo znanju, nego i životu – kako živjeti s ljudskošću.
