Možda nam knjiga F. Scupolija Duhovni boj može pomoći bolje razumjeti dva retka iz Evanđelja. U prispodobi o izgubljenom sinu Krist kaže da je izgubljenik u jednom trenutku došao k sebi. Taj isti izraz koristi kada Petru kaže da je molio da ga Sotona ne prorešeta do kraja, pa kad dođe k sebi, da utvrdi braću.
Izraz doći k sebi zasigurno se odnosi na spoznaju samoga sebe i svojih djela. Kada je Krist na obali Tiberijadskog jezera treći put upitao Petra: Ljubiš li me?, evanđelist Ivan bilježi da se Petar ražalostio. Sigurno se tada prisjetio trostruke zataje. Luka dodaje da je Petar nakon toga gorko zaplakao. Sve skupa, ti su mu događaji pomogli da dođe k sebi, da upozna svoju narav, svoje biće, svoj ja.
Scupoli uporno naglašava da je za pobjedu u duhovnom boju ključno nepouzdavanje u sebe i pouzdanje u Boga. A to nepouzdavanje rađa se tek kada se čovjek vrati u sebe i spozna što je i tko je. Scupoli kaže da ulaženjem u bezdan svoga bića dolazimo do spoznaje da smo – ništa. Jednom smo doista bili ništa, u doslovnom smislu, jer nismo postojali, a Stvoritelj nas je stvorio iz ništa. Zamišljam da je izgubljeni sin, dolazeći k sebi, shvatio da ga ne bi bilo da ga Otac nije stvorio. On je zanijekao Oca, ali je time zanijekao i sebe. Bez Oca, on je – ništa.
Zanimljivo je primijetiti da je Petar u Ivanovu Evanđelju tri puta, kod zatajenja, rekao: Nisam!, nedugo nakon što je Krist, kad je Juda došao s vojnicima po njega, izgovorio svoje Ja jesam. Tada Petar zasigurno još nije bio svjestan svoje ništavnosti, ali je s vremenom do te spoznaje došao. Njegove kasnije riječi Kristu: Gospodine, ti sve znaš! – upućuju na priznanje da je bez Njega ništa.
Po Scupoliju, drugi korak dolaska k sebi jest spoznaja da sve što jesam i imam dolazi od Boga. Kada se vraćamo na početke, dolazimo do zaključka da je sve dobro u nama od Onoga koji nam je to dobro darovao. Ne bismo mogli učiniti ni jedno dobro djelo da u pozadini nije Dobri, koji nam je dao sposobnost i volju. Do te je spoznaje teško doprijeti, i malo ih je koji je dosegnu, ali ona ostaje nepobitna.
Treći korak dolaska k sebi jest spoznaja da sam uništavao ono dobro koje sam primio, po kojem jesam. Sin je sve uzeo od Oca i sve razbacao. I Petar je izgubio sve što mu je Krist – Bog – do tada dao. Sve je okrenuo protiv sebe i protiv Njega, poput izgubljenog sina.
Ta trostruka spoznaja vlastitoga bića pokrenula je sina da se raskajan vrati Ocu, a Petra je potpuno preobrazila.
Bog je ljubav. Bog jest. Ljubav jest! Bez ljubavi – ja nisam. O, kad bih stvarno priznao da sam ništa bez ljubavi! Odmah bih došao k sebi i vratio se u kuću Očevu.
