Slavni Sartre, autor romana Mučnina, rodio se u obitelji u kojoj djed i baka nikada nisu razgovarali. Kada se njegov djed oženio, shvatio je prevaru koju mu je učinio punac. Mislio je da se ženi bogatom zaručnicom, a ona je bila gola sirotica. To ga je toliko razbjesnilo da od prvoga dana braka s njom nije progovorio niti jednu riječ. Rodilo im se troje djece, među njima i Sartreov otac. Možda nam nije teško zamisliti atmosferu koja je vladala u kući? Kada je ponešto htio reći, djed je ostavljao ceduljice. To je bilo rijetko.
Kasnije je Sartre rekao onu glasovitu: “Drugi je pakao.” Svi ga možemo razumjeti. Sigurno da mali Sartre nije mogao razumjeti razlog njihove mučne šutnje. A razlog je bio materijalne naravi. Očito je da je njegov djed volio svoju zaručnicu, i kasnije suprugu. Nisu se rastali. S njom je imao djecu. Ono što je učinilo da mu je jezik zamuknuo jest prevara s bogatstvom. Možda mu je srce bilo toliko vezano uz materiju da se sledio kada je osjetilo gubitak? Materija je šutljiva. Mučna.
Zamislimo ovakav scenarij: Sartreov djed ide u crkvu (bio je ateist) i čuje Kristove riječi: „Ne možete služiti Bogu i bogatstvu. Tko hoće zadobiti život na ovom svijetu, izgubit će ga. Ne budite zabrinuti za sutra. Gledajte vrapce. Niti žanju niti predu, a ipak ih hrani vaš Otac.” I on kaže u svom srcu: Amen! Tako je! To je istina! Ili da je rekao s vjerom molitvu Očenaša: „Kruh naš svagdašnji daj nam danas. Oprosti nama duge naše kako i mi opraštamo dužnicima našim.” Vjerujem da bi se nakon tih riječi nasmijao. Oprostio svom puncu i rekao svojoj ženi: „Ti si moje bogatstvo. Više mi vrijedi jedan tvoj pogled i jedna tvoja riječ nego sve blago ovoga svijeta. Tebe mi je dao Bog.” I razgovor bi potekao. Kasnije bi živjeli u Čistilištu. Ponekad bi bio Raj, ponekad Pakao, ali uglavnom – Čistilište. Podizali bi svoju djecu i unuke i živjeli u rajskoj nadi. Možda bi onda književnik Sartre rekao: „Drugi je Čistilište!”
Zaustavimo se sada malo na osjećajima njegove bake. Možda ju je njezin suprug doživljavao kao Pakao? Možda? Ali on je njoj, sigurno, bio Pakao! Recimo otvoreno: tko drugoga drži za Pakao, taj drugome postaje stvarni Pakao. Sartre je u jednoj svojoj drami opisao Pakao kao nemogućnost komunikacije. Nemogućnost da se drugome pristupi. Zatvorenost pred drugim. O, koje li mučnine! Kojega užasa! Kojega očaja! Tada je drugi stvar. A tko drugoga drži za stvar, pretvara se u paklenog demona koji muči svoga bližnjega. On muči svoje bližnje, a demoni muče njega.
