Psihijatar Richard P. Fitzgibbons, u knjizi Navike za sretan brak, puno govori o opraštanju i uvijek naglašava da je opraštanje težak posao. Traži od nas suradnju s Božjim opraštanjem i trajnu vježbu opraštanja. U čas nam Bog sve oprosti, ali mi ne možemo u čas drugima oprostiti. Možemo to htjeti i stvarno učiniti čin opraštanja, ali ono iziskuje dobar posao. Svi to znamo. Ako nas je netko povrijedio, ne zacjeljuje rana tek tako. Nikada joj ne znamo dubinu. Ako taj isti ponovi taj čin, ona stara rana se odmah produbi.
Čim se sjetimo na nečiju povredu, eto boli i tvrdoće, žalosti i nemira. Zato nam Bog stalno pomaže da možemo opraštati bližnjima i primati oproštenje od njih. Bez milosti odozgo opraštanje bi bilo nemoguće, ali nam je ostavljena prilika da mi dobrim dijelom u svemu tome sudjelujemo i surađujemo s milošću. Spomenuti psihijatar predlaže nekoliko vježbi.
Prva je: vježba za trenutno opraštanje. Piše: Umjesto da se u emocionalnoj napetosti prepuste bijesu, supružnici i roditelji trebali bi u sebi ponavljati ovakve ili slične izraze: „Oprosti, oprosti, oprosti“; „Želim razumjeti i oprostiti“; „Želim biti vjeran onomu dobrome u mome supružniku (djetetu) i oprostiti“; „Gospodine, uzmi moju ljutnju“. Kad se osoba naljuti, trebala bi odmah utvrditi izvor svoje ljutnje, ispričati se osobi na koju se iskalila i posvetiti se obuzdavanju svoga bijesa, itd.
Druga je: vježba za opraštanje uvreda iz prošlosti. Piše: Posvetimo li se vježbama za opraštanje uvreda iz prošlosti, iskusit ćemo veću slobodu za ljubav. Evo kako se tim vježbama koristi za bijes u braku. Nakon što otkrije koje je rane zadobio tijekom odrastanja u svojoj obitelji, supružnik zamisli sebe kao dijete ili tinejdžera koji govori: „Tata (mama), želim razumjeti tvoje djetinjstvo s tvojim roditeljima i oprostiti ti rane iz prošlosti“. Kad se redovito provodi, ova vježba dovodi do smanjenja učestalosti ljutitih reakcija i do toga da se supružnik sve rjeđe ponaša kao njegov ljutiti roditelj. Ima još puno toga.
Na kraju zaključuje: Nakon više od četrdeset godina psihijatrijske prakse vidim da mnogim katoličkim parovima koje muči problem bijesa uvelike pomaže vjera. Molitva i sakramenti, posebno euharistija i ispovijed, pomažu supružnicima da se nose s ljutnjom iz prošlosti i sadašnjosti na zreliji i racionalniji način te uz više ljubavi. Pomaže također i razmatranje Svetog pisma.
Moglo bi biti da je lakše umrit nego ljudima reći oprosti. Koliko puta bih prije umro nego li rekao oprosti ili opraštam. A tu je stalna molitva. Oče naš. Oprosti nam naše dugove, kako i mi… Misa. Moj grijeh, moj preveliki grijeh.
Milost me gurkala, pa se nešto kao smekšalo, ali opet nije išlo. Pa sam nekim čudom to izgovorio ili napisao kao da je to netko drugi napravio umjesto mene. Pa je pala tona sa srca. Knedla je prošla niz grlo. Nestao je pritisak iz grudiju. Olabavio je čvor u stomaku. Raspršila se magla iz glave. Sunce je ponovo sijalo. Milost je to odozgo. Ali nije samo milost. Say, say, say to each other, I’m sorry. Bravo Gibo!
priredio don Antun Nižetić
