U nama se bore neuredna ljubav prema sebi koja nas vodi u odricanje od savjesti i izdaju naših bližnjih te ljubav prema Istini, savjesti, Bogu, ljudima – koja nas vodi u odricanje od samih sebe. Krist nam govori, a sam život potvrđuje, da nalazimo sebe upravo kad se sebe odričemo. Ako se ne odričem sebe, tu je iluzija kako sebe potvrđujem, ali zapravo gubim vlast nad sobom i postajem rob srdžbe, taštine, bludnosti, tuge… Kako ne izgubiti sebe, kad znam kako je moje sebeljublje okorjelo i neumoljivo. Krist kaže, da će me istina osloboditi. To onda znači da laži učvršćuju moj robovski položaj. Koje laži?
Ovako to otprilike piše veliki Blaise Pascal: Čovjek ljubi sebe iznad svega, a nikako ne može spriječiti da to što ljubi bude puno slabosti, jada, grijeha. Htio bi biti savršen i pravedan, a otkriva u sebi tisuću nepravdi i nesavršenosti. Hoće biti cjenjen, a u njemu toliko toga zaslužuju odvratnost i prezir.
Zato se u njemu rađa mržnja protiv ove istine. Ali kako ne može uništiti istinu samu, nastoji je potisnuti – u svojoj spoznaji i u spoznaji drugih. A to znači da se jako brine kako sakriti svoje greške – i drugima i sebi. Grijeh je sam po sebi neko zlo. Ali mnogo je veće zlo biti pun grijeha, a ne htjeti ih priznati, jer je time nadodano još i zlo svojevoljne obmane. Ne smatramo pravednim kada netko traži više poštovanja nego je zaslužio. Međutim, jednako nije pravedno ako mi drugoga varamo i ako tražimo da nas drugi cijene više nego zaslužujemo.
Čovjek koji bi bio posve nepristran i pravedan ne bi se srdio kad drugi vide njegove grijehe i zbog toga ga ne cijene. Naginjem li ja mržnji na istinu kao i na one koji mi je govore? Nije li mi milo ako se drugi varaju o meni ako je to u moju korist? Zar ne želim da me poštuju kao drukčijeg od onoga kakav stvarno jesam?
Pascal nadalje ukazuje i na lijek koji nam se nudi u Crkvi koja ne sili nikoga da svoje grijehe otkriva bilo kome. Dopušta svakome da sakrije svoje grijehe pred svim ostalim ljudima. Ali naređuje mi da razotkrijem svoje srce i njegovo istinsko stanje samo pred jednim čovjekom – ispovjednikom, i hoće da samo ovog čovjeka na svijetu ne obmanjujem, i uz to još njega obavezuje da to čuva kao nepovredivu tajnu. Možemo li zamisliti išta milosrdnije i blaže? Kako je nepravedno i nerazumno srce koje smatra teškom ovu obavezu prema jednom čovjeku, a bilo bi pravedno da takvu obavezu gajimo prema svim ljudima. Istina će me osloboditi! Čim maknem štit od laži pred tim jednim čovjekom, Bog mi može prići i uliti u mene mir, radost, snagu, spasenje.
Jedna vjeroučiteljica u pripremi djece na prvu pričest prvo ih uplaši (djecu i roditelje) da će morati reći sve svoje grijehe pred punom crkvom. Bude smiješnih reakcija dok pokušavaju smisliti kako to izbjeći. Tada im kaže da se šali i da svoje grijehe trebaju izreći samo jednom čovjeku, koji ih nikad nikome neće smjeti otkriti. Svi odmah odahnu. Kako je divna naša vjera – pravedna, a milosrdna; nepopustljiva, a puna blagosti i brige za nas. Pa ako nas otac i majka ostave, nismo siročad. „Oče, griješio sam…“ „Sinko, Bog ti oprašta i ljubi te, idi u miru“. Odahnimo iz dubine duše.
