U starom sustavu špijuni su u crkvama bili posebno aktivni na Božić. Stari svećenici pričaju kako su ponekad završili na miliciji jer ih je neki božićni špijun prijavio da su s oltara poručili narodu da se odrekne Tita i bezboštva. Nisu znali da postoji i kršćanski Tito.
Na svim polnoćkama, kao drugo čitanje, od pamtivijeka se čita iz Pavlova pisma tom Titu: „Pojavila se doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi; odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu.“
Pavao je postavio Tita za biskupa na Kreti. Kad se Pavao tamo iskrcao, ondašnje se stanovništvo smatralo jednim od najraspuštenijih naroda na svijetu. Imamo zapis pjesnika Epimenida koji ovako opisuje Krećane: „Krećani uvijek lašci, opake zvijeri, trbusi dangubni“. Ipak, Evanđelje je i tamo donijelo promjene. Mnogi Krećani su se obratili i potpuno promijenili svoje živote.
Ovaj Božić, na polnoćki na kojoj sam bio, to čitanje je svima ostalima čitala osoba koja je prije nekoliko godina potpuno promijenila život. Možemo reći da je od vuka postala janje. Neću ulaziti u detalje jer govorim o konkretnoj osobi, ali dogodila se potpuna preobrazba. Iz tame, u svjetlo. Iz nemira u mir. Iz nerazumnog, destruktivnog i autodestruktivnog, nepravednog, bezbožnog života u ono o čemu piše Pavao Titu. Poznajem dobro tu osobu. Više je puta javno posvjedočila i svatko može vidjeti kako sada živi razumno, pravedno i pobožno.
Kako se to dogodilo? Pojavila se Milost. Nitko toj osobi nije ništa objašnjavao niti ju je uvjeravao da promjeni život. Primila je poljubac s Neba. Korijen riječi Milost i jest neka milina, milovanje. To milovanje, taj misteriozni poljubac Neba vratio je tu osobu razumu.
U životu najprije doživimo ljubav i nježnost, koje bude povjerenje – vjeru, a tek onda dolazi razum. Prvo nas, kad se rodimo, dočekaju neke ruke, neke usne koje nas ljube, maze i grle, a još ništa ne razumijemo. Ako toga nedostaje, ni razum kasnije neće funkcionirati kako treba. Dakle, egzistencijalno gledano, razumu prethodi povjerenje – vjera.
Dobro je, pak, da ne ovisimo samo o ljudskoj ljubavi. Poznati psihijatar Scott Peck u svojem bestseleru Put kojim se rjeđe ide pokazao je na brojnim primjerima „da našu ljubav, a time i spremnost i volju za rast, ne hrani samo ljubav koju dobijemo od roditelja u djetinjstvu, nego je cijeli život u nama hrani i milost, odnosno Božja ljubav. To je moćna sila izvan naše svjesnosti koja djeluje kroz naše vlastito nesvjesno, druge ljude i još mnogo drugih načina koje ne razumijemo.“
I Pavao je bio svjestan da ga je Nebo poljubilo i tako mu darovalo novi život. Zato u pismu potiče Tita da nikoga ne sudi i bude blag prema svim ljudima te da se sjeti kako su i njih dvojica „nekoć bili nerazumni, nepokorni, lutalice, robovi raznih požuda i naslada, živjeli u zlu i zavisti, odvratni bili, mrzili…“
Mnogi očajavaju nad sobom i drugima jer im se čini da je moć zlih navika tako jaka da nije moguće promijeniti život. Kako zaokrenuti skoreni smjer života? Kako napustiti neko zlo i krenuti dobrim putem? Zamislimo čovjeka koji iskorištava žene, a sada se obraća i počinje ih poštivati i živjeti u čistoći srca. Ili nekoga tko je ogrezao u kriminalu, a sada pošteno zarađuje i još dijeli drugima. Kakva je sila potrebna za takav zaokret?
Mnogi su primjeri kako Milost stvarno mijenja ljude. Sav je svijet ogrezao u korupciji, opačinama, lažima, nasilju, nepravdama, ali evo sile koja donosi stvarnu promjenu. Onaj koga poljubi Milosti stvarno može iskusiti duboko obraćenje i može imati nadu za sve ljude, pa i najokorjelije zločince.
Imamo na hrvatskom potresni dnevnik koji je napisao poznati osuđenik na smrt, Jacques Fesch, 1957. godine, nekoliko mjeseci prije svoga smaknuća. Ovako je opisao trenutak Milosti koji ga je potpuno preobrazio:
„Bilo je to jedne večeri u mojoj ćeliji. Zbog nekih obiteljskih događaja i zbog svega što se dogodilo sve se raspadalo i tada mi se iz grudi prolomio vapaj za pomoć ‘Bože moj, Bože moj’, i odmah poput silnog vjetra, a da ne znaš odakle dolazi, Božji me duh uhvatio za vrat. To ne mislim slikovito. Doista sam osjetio kako mi se stišće grlo i kako u mene ulazi duh koji je previše snažan za tijelo koje ga prima. Dojam neizmjerne moći i miline koju čovjek ne bi mogao podnositi duže vrijeme. Od toga sam trenutka vjerovao. Moja je vjera bila nepokolebljiva i od tada je nisam izgubio. Počeo sam moliti i koračati prema Bogu, a volja mi je bila nošena snažnim milostima. Sve mi je izgledalo lako, toplo i obasjano svjetlom. (…) Povjerovao sam i više nisam shvaćao kako prije nisam vjerovao. Pohodila me milost i obuzela me velika radost i povrh svega veliki mir. U trenutku sve je postalo jasno. Bijaše to najsnažnija osjećajna radost.“
I pisca ovih redaka Nebo je bezbroj puta poljubilo i ljubi ga i miluje, tješi i ohrabruje usred ove doline suza. Kako da Pavao, Tit, onaj čitač s polnoćke, Jacques Fesch, ja i toliki drugi ne bismo željeli svim ljudima spasonosne misteriozne poljupce Neba?
Milosti Božja, poljubi i pomiluj svakog koji ovo čita, onako kako je Marija ljubila i milovala maloga Isusa. Ulij nam nadnaravnu radost i mir, posred ove doline suza. Daj nam da ne sudimo nijednog čovjeka i imamo sućut prema svakom živom biću, a posebno prema onima nad kojima vlada zlo. Poljubi i raznježi nas, Milosti Božja, da postanemo maleni i damo se voditi za ručicu prema razumnom, pravednom i pobožnom životu. (reci Amen i tako daj dozvolu Bogu da ovo ostvari.)
don Antun Nižetić
