Izraelski narod promijenio je poimanje povijesti. Počeli su čekati dolazak (lat. advent) Mesije – Krista. Ne zna se da bi itko do izraelskoga naroda tako nešto čekao. Povijest se doživljavala ciklički, kao stalno ponavljanje i kruženje. Za Izrael i kasnije za kršćane povijest je krenula prema velikom finalu.
Tko je taj misteriozni spasitelj svijeta koji se po starozavjetnim prorocima ima roditi, a ime mu je Bog silni, koji će biti svjetlo za sve narode, koji će biti zaklan kao nevini žrtveni jaganjac zauzimajući se za grešnike, ali mu tijelo neće biti ostavljeno u smrti niti će mu tijelo ugledati truleži, koji će ponovno doći i vidjet će ga svi i naricati nad njim sva plemena zemlje i oni koji su ga proboli…?
U ješivama se danas više proučava Talmud, zbirka rabinskih predaja, nego sama Tanah, odnosno Stari zavjet, pa većina Židova nikada ne susretne te tekstove koji na tako neobično jasan način opisuju Isusa, a nalaze se u njihovim svetim spisima.
Na YouTubeu se mogu pronaći videozapisi u kojima neki Židovi, po narodnosti, a kršćani po vjeri, zaustavljaju ortodoksne Židove na ulicama Jeruzalema i traže od njih da pogode je li određeni tekst iz Staroga zavjeta ili iz Novoga, kojeg oni ne priznaju. Kad im pročitaju neko od proroštava o Isusu, ortodoksni Židovi često odgovore da tekst mora biti iz Novoga zavjeta. Kakva zbunjenost nastane kad shvate da to nisu kršćanski nego njihovi starozavjetni spisi! (Snimio sam video na tu temu, može se pogledati na ovom linku https://www.youtube.com/watch?v=D2MBXBNm9Hk
Zaustavimo se malo na tom adventskom doživljavanju povijesti. Na prvu izgleda da smo mi postmoderni ljudi, ili bismo mogli reći postadventski, sve manje skromni. Želimo toliko toga postići i dostići. Nažalost, upravo suprotno – postajemo sve skromniji. Sve se manje nadamo velikoj stvari, a sve više umnažamo mala očekivanja. Nismo više u očekivanju Boga i konačne nade, nego se prebacujemo od male do male nade. A tako je i s radostima.
U svima nama postoji velika sumnja da je moguće biti ispunjen velikom radošću. Čini nam se da je jedino moguće doživjeti neke sitne radosti i da se s time treba zadovoljiti. Međutim, nedostatak one velike radosti lišava nas radovanja i u malim radostima. To je kao velika rijeka bez koje i male rječice presušuju. Svi se nalazimo u velikoj tuzi, potpunoj izgubljenosti, u besmislu i beznađu. Uzalud su nam sve male radosti. Velika ih tuga svakodnevno proždire.
Knjiga Septologija I-VII za koju je norveški književnik Jon Fosse 2023. godine dobio Nobelovu nagradu, govori o tome.
Fosse, znakovito, smješta radnju u vrijeme Adventa, a to se savršeno uklapa u introspektivnu atmosferu romana, gdje se glavni lik Asle suočava s vlastitim slabostima, gubicima i čežnjom za transcendencijom. Advent nije samo vremenski okvir radnje, već i simbol duhovnog prostora u kojem se odvija Asleova egzistencijalna potraga.
To je kompleksan, i formalno nekonvencionalan roman, obilježen dugim rečenicama bez točaka koje podsjećaju na tijek svijesti. Ne zna se što jest, a što nije. Dok slijedimo tijek Fosseovih misli, osjećamo da ulazimo u nešto ništa. Sve sliči na paučinu. Maglu.
Usred raspršenih misli koje ne vode nigdje, Fosse radi čin vjere. Moli! Razorna bujica misli se prelijeva u molitvu. I eto čvrstog tla pod nogama! Eto nečeg što nije raspršeno. Eto nečeg postojanog. Čujmo ga (podsjećam da je Fosse jako škrt sa točkama):
Pomislim i prožme me beznađe, i žalost, žalost koja se najednom pojavi u meni, iz niotkuda, iz odasvud, kao da me žalost davi, kao da je udahnjujem i ne mogu je izdahnuti, sklopim ruke i duboko uzdahnem i u sebi kažem Gospodine i polako izdahnem i kažem smiluj nam se i duboko udahnem i kažem Kriste i polako izdahnem i kažem smiluj nam se i ponovim to nekoliko puta i disanje i izgovorene riječi učine svoje i kao da više nisam ispunjen žalošću, i strahom, naglim strahom, žalošću koja me je u strahu tako naglo osvojila, i koja je zavladala mnome i koja je to što je u meni pretvorila u maleno ništa, u ništavilo, ali koje je ipak ovdje, čvrsto, postojano, i koje samo postaje jasnijim u svojem pokretanju bez pokreta. Duboko udahnem i u sebi kažem Gospodine i polako izdahnem i kažem smiluj nam se, udišem najdublje što mogu, zapravo pokušavam udahnuti najdublje što mogu. Duboko udahnem i u sebi kažem Kriste i polako izdahnem i kažem smiluj nam se, pokušavam udisati najdublje što mogu, iz slike koja je ondje i o kojoj ništa ne znam reći, pokušavam disati iz onoga što sam ja u sebi, da žalost držim po strani, ili barem pod kontrolom, da strah ne nadvlada, da strah ne vlada mnome. Osjetim da se iznenadna žalost, da se nagli strah, koji me je obuzeo, smanjuje i da se ja na neki način povećavam i pomislim da sam onakav, ondje, sasvim smiješan, da bi mi se svatko tko bi me vidio slatko nasmijao. Zamislite sjediti ovako u autu parkiranu na izlazu s ceste i govoriti Gospodine smiluj nam se, Isuse smiluj nam se – pa to je tako smiješno, ništa drugo, ali neka se samo smiju, neka se smiju koliko god hoće, jer to pomaže! To pomaže!
Tri su Adventa: prvi, kada su se ostvarila starozavjetna proroštva i Krist se rodio i živio među nama; posljednji, kada će doći u slavi, kako je sam obećao i prorekao; i onaj srednji, kada dolazi u duše koje ga zazivaju. Bez tog srednjeg dolaska, koji je Jon Fosse iskusio u parkiranom automobilu – prvi gubi značenje, a posljednji postaje maglovit.
don Antun Nižetić
