Muči me nešto Gospodine. Sve mi je kao prokleto. U svemu što živim i radim doza je jada i tuge. Kad sam zadnji put uhvatio dobru ribu i jeo je s prijateljima na prekrasnom otoku, sve su nam pokvarile muhe. Navečer smo mislili spavati uz zvuk mora i cvrčaka, a komarci su nas pojeli. Na svakoj prekrasnoj livadi gmiže nešto otrovno, u najljepšem moru iz dubine vreba neka beštija, a ako je i nema, onda se pojavi beštija iz mojih dubina.
Ponekad, u rijetkim trenucima kad me ništa ne pritišće izvana i kad me miluješ povjetarcem, suncem i ljubavlju moje braće i sestara, opet iz mene curi neka muka i tjeskoba. U najiskrenijim i najčišćim odnosima u kojima uživam, opet se uvuče neki smrad laži. U najljepšem iskustvu što ga možemo imati na zemlji – senzualnosti između muškarca i žene – sve je puno rana, strahova, sebičnosti, bolesti. A ako se i to sve mimoiđe, rutini nitko neće pobjeći. Ljudi se vjenčaju da se vole cijeli život, iskreno to žele, a ima li ijedan da ponekad ne pomisli kako se gadno prevario. Tu su i oni koji uživaju jedni u drugima, ali smrt im ugrabi voljenoga. Smrt. Prokletstvo svih prokletstava. To što sam najviše volio, pazio i cijenio, raspadat će se u smradu među crvima.
Priznajem ti da sam cijeli život pokušavao pobjeći od tog prokletstva. Pokušavao sam biti sretan i slobodan od te mračne sjene koja me pratila, a što sam više bježao, prokletstvo se povećavalo. Muka je rasla. Sad vidim da me cijeli život pokreće pitanje: ”Gdje da pobjegnem”? Sad kad mi se čini da više nemam gdje pobjeći, iako još želim bježati, pitam se zašto mi ne daš mira, zašto me progoniš? Kad čitam tvoju riječ vidim da si mi ti sve prokleo.
Ti me tjeraš iz zemaljskog raja. Čini mi se kao da ne želiš da uživam. Jedan glas mi kaže da me ne voliš, da sam suvišan, da sam uljez, ali ne mogu, i da želim, to vjerovati jer si nam na tako šokantan način objavio ljubav kojom ljubiš i najzlobnije među nama. I tvoj Ljubljeni, koga trebamo slušati, tvoja milina, znojio se krvavim znojem pred prokletstvom u koje je pristao ući iz ljubavi.
Rijetki su trenuci kad sam iskren pred tobom Gospodine, kao sada. Ne skrivam ti svoju gorčinu i bol i gnjev. I ravnodušnost. I zlobu. I priznajem ti – da nije ovog prokletstva, ovaj svijet bi mi bio dovoljan. Dirati, mirisati, kušati, gledati, ljubiti – more, tijela, stvari, adrenalin, smijeh, hrana, piće, glazba… Ne bih te nikada tražio da mi nisi sve pokvario. Radovao bih se van tebe. Svijet bi mi bio dovoljan jer si ga tako prekrasno napravio. Ako ti još, zbog moje oholosti, ne mogu zahvaliti onako kako bi trebalo, ipak priznajem ti da je dobro što si me prokleo. Dobro je što mi sve najdraže izjedaš kao moljac.
Kad sam iskren u molitvi pred tobom, kad se vratim sebi i tebi, znam da je blagoslovljeno ovo prokletstvo koje me tjera da te tražim. I stvarno kad te tražim oživi mi srce. Zgadi mi se moj plitki život i raste mi čežnja za tvojom ljubavlju, mudrošću, svetošću, istinom… Proklet sam jer me ljubiš, a ja tebe, koji si ljubav sama, još ne ljubim.
don Antun Nižetić
