U filmu Dok me moje noge nose, snimljenom prema istinitom događaju, vojnik zatočen u Sibiru uspijeva pobjeći i kreće na put od 14.000 km prema svom domu. Putem nailazi na mnoge opasnosti i prepreke, ali ima i mnoge lijepe trenutke kada mu pomažu ili kada pronađe vodu, hranu… U tim trenutcima morao je doživjeti sreću. Međutim, jasno je kako postoji neizmjerno velika razlika između te sreće-usput i one sreće-cilja, to jest povratka kući.
Vjera, razum i svakodnevno iskustvo uče nas da cilj čovjekova života nije u ovom svijetu. Znamo što kršćanska vjera govori o tome. A što kaže razum? Čovjek je jedino živo biće na zemlji koje se pita: „Zašto postojim?“. To pitanje u konačnici povezano je s pitanjem: „Zašto uopće svemir postoji?“. Odgovor na oba pitanja nije u svemiru, nego „izvan“ njega. Danas znanost tvrdi da svemir nije vječan, nego da je nastao (ni iz čega!), a to vjera tvrdi tisućama godina. Onaj tko se dosad smijao toj ludoj vjeri, sada se može smijati i današnjoj ludoj znanosti koja je došla do istoga. Uzrok nastanka svemira (materije, prostora i vremena) prema tome je nematerijalan, izvan vremena i prostora… Dakle, odgovor na ona temeljna naša pitanja je izvan svemira.
I naše iskustvo borbe dobra i zla u nama, koja ne postoji nigdje drugdje u prirodi, ukazuje na našu natprirodnu usmjerenost. Priroda je apsolutno ravnodušna prema dobru i zlu, istini i laži, ljubavi i mržnji. C. S. Lewis piše kako imamo glad i žeđ te da postoje hrana i voda prema kojima su glad i žeđ usmjereni, međutim, naša glad i žeđ za smislom, istinom, mudrošću, pravdom, bezuvjetnom ljubavlju… svjedoče nam da smo stvoreni za neki drugi svijet.
Da bismo to bolje razumjeli, pomaže nam jedna čudna karakteristika sreće-usput. O tome nam piše poznati psihoanalitičar V. Frankl. On kaže da sreća bježi od onoga tko ciljano ide prema njoj te da se sreća može uhvatiti samo usput. Tvrdi da uživanju na postolju života ne pripada prvo mjesto. Ako ono dođe na prvo mjesto, postaje zvijer koja uništava sve ispred sebe i ispod sebe, a na kraju i samu sebe. Uživanje je slatko i spokojno tek ako je podređeno ljubavi, dobroti, smislu, istini, osobi…
Zaustavimo se malo na najcjenjenijoj ovozemaljskoj sreći – uživanju u spolnosti. Tko spolnost živi tako da mu ona postane cilj, dobro zna što znači da užitak bježi. Možda je doživio da leži kraj neke bujne dame i osjeća kao da je ona od drva ili kamena, ili mu se onaj za kojim je izgarao sada čak gadi. Zato danas imamo poplavu nasilja u spolnosti. Npr. film 50 nijansi sive nudi nam rješenje da sreću-koja-bježi u spolnosti izvučemo nasiljem. U onom trenutku kad nestane intenzivnost dodira (kad drugi postane kamen), a ja želim pod svaku cijenu onu sreću koja se povukla, sljedeći nužni korak je nasilje.
Već ofucana, ali žilava lažna optužba na kršćanstvo jest da je uživanje proglasilo grijehom. Već u antici postojali su filozofi užitka – hedonisti. Za njih je cilj ovozemaljska sreća. Njihov predstavnik danas je Francuz Michel Onfray. On kaže da je jedini smisao života stara, dobra ovozemaljska uživancija. Ali pažnja! Uživanje u tijelu ne može biti bezgranično. Sve ima svoju granicu. Ako se uživa malo više nego što je mjera, recimo trbuhom, brzo se poremeti razina kolesterola, brzo dolazi do pretilosti i bezbroj drugih poremećaja. Još je drastičnije s pićem. Coca-Cola opasno deblja. Alkohol poremećuje psihu i tijelo. Prekomjerno uživanje u spolnosti dovodi do neželjenih trudnoća, zaraznih bolesti, emocionalnih rana… Zato on tvrdi da hedonizam pretpostavlja stalnu računicu između sigurnih užitaka i mogućih neugodnosti. Taman kad smo se ponadali da je hedonizam rješenje za nas, Onfray nas upozorava na moguće nuspojave?!
Za Onfraya je glavni protivnik uživanja brak. Po njemu se najbolje vezati privremeno, ali i to privremeno ga muči jer što ako neka osoba potpiše na tri tjedna, a nakon par dana se predomisli pa se hoće povući… Kako postići to da ne povrijedimo nikoga, a da užitak potraje? On tako dolazi do nekih uvjeta po kojima moramo dobro odabrati osobe s kojima imamo ugovor o uživanju. Da bi se moglo što bolje uživati, a da se što manje nekoga povrijedi, ugovaratelji moraju biti ljudi koji su „načistu sa svojim željama, koji nisu prevrtljivi ni sumnjičavi, koji nisu kolebljivi, koji nikada ne postupaju kontradiktorno, koji su riješili svoje probleme, nisu rastrzani unutarnjim neskladom, nedosljednošću i neracionalnošću.“ Ajme?! Dakle, prema Onfrayu, da bih mogao biti pravi hedonist, prije moram postati svetac?!
Krajnosti se dodiruju. Tako Onfray, prekomjerno veličajući tijelo, završava upravo u onom iskrivljenom kršćanstvu od kojeg je bježao – u preziru prema tijelu. Onfray dolazi do beznađa i kaže: „Je li život tako izniman, radostan, sretan, zabavan, poželjan, lagan da njime valja obdarivati nova ljudska bića?“ Dragi Onfray, što ti se dogodilo da od radosnog pozivanja na uživanciju sada tvrdiš da život nije radostan i da je rođenje prokletstvo?
Čim uživanje malo pređe mjeru – a mjeru je teško zadržati – ono postaje sebično. Onaj tko želi uživati po svaku cijenu vrlo brzo postaje bešćutan, neosjetljiv na tuđe nevolje i okrutan. O tome slušamo na svakom koraku. Hedonizam kao životna filozofija je zabluda. Štetan je za najslabije članove društva. Ne usrećuje ni onoga tko ga prakticira.
Da Onfray slučajno ode na nedjeljnu misu, možda bi čuo: „Tražite najprije kraljevstvo Božje, a sve drugo će vam se nadodati!“ Sreća je usputni dodatak. Kada prestane biti usput, ona bježi. Zašto je to tako? Jer me Božja mudrost tako vraća na Put ka cilju. Ako nastavim trčati za njom, neću je uhvatiti, ma koliko je progonio, i izgubit ću se u beznađu poput Onfraya. To se ne tiče samo spolnosti. Radi se o svemu ovozemaljskom. Uživanje nije iznad svega. Ono je samo dio našeg bogatog i otajstvenog života. Samo je dijelom u tijelu. Dublje je u duši i duhu.
(Don Antun Nižetić)
