Zamisli da ti netko otme prijatelja te ga muči i ubije. Grozno. A sad zamisli da ga otmu i pretvore u mučitelja i ubojicu!? Kad sam taj isti misaoni eksperiment postavio u oštariji u

Premanturi pred jednog ribara (koji ne ide u crkvu) viknuo je: “Ovo drugo je puno gore jer je izgubija dušu!”.

Svi se slažu – najgore je izgubiti dušu. Problem je da čovjek ni ne primijeti gubitak duše. Doživljavam se jakim i mislim kako vladam sobom po „defaultu“, a upravo je to precjenjivanje sebe najplodnije tlo za izgubiti se, jer ne bdijem nad dušom pa si sve dopuštam i tako neprimjetno postajem rob poroka, štetnih navezanosti, niskih strasti, srdžbe… U fantaziji sam tada vjeran istini, ljubavi, moralu, savjesti, bližnjemu (nek’ se netko samo usudi reći da nisam!), ali u stvarnosti sam ostao bez duše, a tada i druge doživljavam bez duše – kao stvari za moju upotrebu, pa ni ne primijetim da mučim i ubijam-mišlju, riječju, djelom i propustom.

Antun Nižetić, župnik u Premanturi i Pomeru