S obzirom na Dušni dan, kojim se poštuju naši dragi umrli, odlučili smo jednom fotografijom obilježiti trenutnu svakodnevicu u Europi.
Bez pretenzija da budemo sudac situacije. Sine ira et studio (bez srdžbe i pristranosti, Tacit). Neka to bude iznimka od objektivnosti izvještavanja bez ikakvih emocija. Na to nas je natjerao vrlo tužan rat na istoku Europe koji je svakome mrzak. Otpočetka i od prvih stradavanja gotovo svakome u Hrvatskoj pada mrak na oči. O tome već previše govorimo. Gledamo ga već dugo, promatramo, ali bez neke bitne reakcije. Više sa suzama od našeg Domovinskog rata. Sa suzama koje smo već pobrisali i glumimo da smo se navikli na takve situacije. Ali nismo nimalo zadovoljni. Najblaže rečeno.
Neovisno o tome pripadali li slavenskom, germanskom ili romanskom jezičnom soju ovo jest jedan veliki poraz Europe. Cijele Europe. I zapadne, i središnje (kojoj pripada Hrvatska) i istočne kojoj pripadaju Ukrajina i Rusija. Možda bi ipak jedan slavenski narod u tom rašomonu kapitalizma kakav vlada u svijetu mogao biti neki eliksir za zatrovane susjede. Jer pravedan mir jedino je rješenje, a za početak je nužno primirje. Braćo Slaveni, dosta je.
Prije svega pravda za Ukrajinu, ali i za Rusiju. Sve se može dogovoriti i bez NATO-a. Toliko je toga banalno i paušalno o svom tom ratu rečeno (baš zato želimo biti što kraći i jasniji), pa možemo i mi možda predložiti da bi najbolje da razgovor počne u nekoj južnoslavenskoj zemlji, recimo Zagreb razumije i jedne i druge. Ako ne, onda Slovenija.
