…1890. godine rodio se Ivan Stari, narodnjački aktivist i urednik (Pula, 11.X.1890. – Zagreb, 4.VI.1946.). U Puli je od 1907. bio predsjednik Hrvatske omladine te jedan od osnivača i čelnika Narodne radničke organizacije. Od 1919. posredovao je u „repatrijaciji“ između Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, prikupljao pomoć za obnovu sela stradalih u Proštinskoj buni, bio urednik Istarske riječi i drugih hrvatskih glasila u Trstu, a zatim i potpredsjednik Odbora za Istru Političkog društva Edinost. Nakon trogodišnje konfinacije (1929.-32.) sklonio se u Zagreb, gdje je vodio društvo Istra, a bio je i potpredsjednik Saveza emigrantskih društava. Godine 1941. otpušten je iz državne službe zbog prijašnje političke aktivnosti, stoji u članku Istrapedije kojeg potpisuje Mirko Urošević.
…1895. godine rodio se Romeo Endrigo, operni pjevač – tenor, samouki kipar i slikar (Pula, 11.X.1895. – Pula, 1.XI.1939.). Rođen je u radničkoj obitelji Eugenija i Adelaide Tiozzo. Još kao dječak zanimao se za umjetnost i želio se upisati na Accademiju di belle arti u Rimu. Prvi svjetski rat omeo je tu namjeru pa se posvetio glazbi. Od trinaeste godine povremeno pjeva u pulskome kazališnom zboru. Nakon završetka rata održao je koncert u kazalištu kome prisustvuje i skladatelj Antonio Smareglia koji ga ohrabruje na daljnje usavršavanje. Usprkos materijalnim teškoćama 1919. odlazi na studij u Milano. Ondje pohađa satove kod Giuseppea Mandolinija, vježba 10-12 sati dnevno učeći mimiku, glumu i vokalnu tehniku te pripremajući uloge iz Puccinijevih opera La Bohème i Rigoletto. Konačno, u samo 15 dana, tri mjeseca od početka naukovanja, pripremio je kao prvu nastupnu ulogu onu Pinkertona u Puccinijevoj Madama Butterfly, no s razočarajućim ishodom, piše Gianpaolo Gergeta.
Ipak uskoro, 1920., uspješno igra u operi La Bohème milanskog kazališta Del Verme. Slijede nastupi u Rovigu (Verdijeva Traviata) te planira odlazak u Pariz, ali zbog simptoma bolesti krvotoka primoran je na povratak u Pulu. Tu je 1921. podvrgnut operaciji. Nakon oporavka održao je koncert u gradskom kazalištu Ciscutti. Sljedeće, 1922. u rodnom gradu nastupa kao Turiddu u Mascagnijevoj operi Cavalleria rusticana te kao Rodolfo u La Bohème. Ponovo nastupa u milanskim kazalištima Del Verme i La Scala, napuljskome San Carlo te u Firenci i Đenovi. Tada započinje i njegova međunarodna karijera u Francuskoj. Prilikom generalne probe u londonskome Covent Gardenu 1924. zbog unutarnjeg krvarenja mora odustati od nastupa.
Opet se vraća u Pulu gdje 1925., uz sugrađanku sopranisticu Ersiliju Bosich, priređuje koncert. Sljedeće godine sudjeluje u pulskoj opernoj sezoni. Nastupit će u još nekoliko prigodnih koncerata do 1928., kada ga bolest primorava na povlačenje sa scene. Kako bi uzdržavao obitelj, suprugu Claudiju (nećakinja Antonija Smareglie) te sinove Rolanda i Sergia (poznati talijanski kantautor), bavi se slikarstvom i kiparstvom (izrađuje odljeve za nadgrobne spomenike). Izradio je i biste fašističkog vođe Benita Mussolinija i talijanskog kralja Viktora Emanuela III., a započeto mramorno poprsje sugrađanke sopranistice Marije Polla-Puecher nije dovršio. Sahranjen je na općinskom dijelu pulskoga groblja, a poslije su njegovi posmrtni ostaci premješteni tako da obitelji nije poznato mjesto njegovog ukopa.
…1920. godine rodio se Eduard Girardi, pedagog (Doboj, BiH, 11.X.1920. – Pula, 21.I.1990.). Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Slavonskome Brodu, a učiteljsku školu u Zagrebu (1937.–41.), gdje je bio nogometaš HAŠK-a. Kao učitelj radio je u privatnoj evangelističkoj školi u Zagrebu (1941.–44.). Godine 1944. otišao je u partizane. Studij povijesti i zemljopisa započeo je 1946. na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu, a završio na Pedagoškoj školi u Puli 1963. Radio je kao nastavnik u I. učiteljskoj školi u Kastvu (1945.–47.), Rijeci (1947.–48.), gimnaziji u Puli (1948.–51), napisala je Vesna Girardi Jurkić.
Bio je ravnatelj (1951.–79.) osnovne škole „Neven Kirac“ (danas Šijana) u Puli. Primjenjivao je načela moderne metodike i pedagogije te organizirao više savjetovanja u zemlji i inozemstvu. Nazočio je Frenetovu procesu školske reforme u Francuskoj. Kao pedagoški savjetnik i inspektor (1979.–83.) osnovao je mnogobrojne područne škole u Istri.
Bio je utemeljitelj (1951.) i predsjednik Kulturno-umjetničkog društva „Matko Brajša Rašan“ te jedan od pokretača tjelesne kulture u poratnoj Puli: gimnazijskoga sportskog društva „Junior“ (1949.–51.), gradskog gimnastičkog društva „Partizan“, doživotni počasni predsjednik Saveza košarkaškog društva i osnivač ženskoga košarkaškoga kluba u Puli.
…2006. godine umro je Boris Vareško, poduzetnik i političar (Pula, 18.III.1954. – 11.X.2006.). Osnovnu i srednju tehničku školu završio je u Puli, a diplomirao je 1975. na Višoj pomorskoj školi u Rijeci. Nakon studija 12 godina je radio u pulskom Tehnomontu, a 1989. osnovao je u Puli privatnu tvrtku za instalacijske, inženjerske i konzalting poslove, kojoj je bio direktor do smrti. Kao uspješni poduzetnik 2001. dobio je plaketu Udruge malih poduzetnika Hrvatske, piše Goran Prodan.
Politikom se aktivno bavi od početka 1980-ih – od 1982. do 1986. bio je zastupnik u Vijeću udruženog rada Sabora Socijalističke republike Hrvatske. Od 2001. član je Hrvatske narodne stranke (HNS) te je od 2002. do srpnja 2006. bio predsjednik njene županijske organizacije u Istri. Na lokalnim izborima 2005. izabran je za vijećnika u Skupštini Istarske županije. Odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata. Pokopan na groblju u Mutvoranu, u župi sv. Marije Magdalene kojoj pripada selo Pavićini gdje je živio s obitelji.
