Nakon što je učenicima oprao noge, Isus im je rekao da im je dao primjer kako i oni trebaju činiti. Dodao je da sluga nije veći od gospodara ni poslanik od onoga koji ga šalje, a zatim zaključio: “Ako to znate – blago vama budete li tako i činili.”
Zatim im ponovno govori o izdaji i muci, kako bi – kada se to dogodi – vjerovali da On Jest, jer im je sve to unaprijed rekao i jer je u Pismima prorečeno da se tako ima zbiti. Malo kasnije opet im ponavlja da sluga nije veći od gospodara te da, ako su Njega progonili, i njih će progoniti.
Iz konteksta cijelog tog Isusova govora na Posljednjoj večeri (Iv 14–17) jasno je: Njegov učenik ne može očekivati da ga neće zadesiti progonstva. Ne može očekivati samo pohvale, priznanja i crvene tepihe – ako je On koji Jest, po kojemu je sve stvoreno i za kojega je sve stvoreno, prošao kroz klevete, muke, odbacivanje i na kraju nepravednu i sramotnu smrt. Očekuje se da će se učenik sjetiti toga kad dođu trenuci progonstva, nepravdi, kleveta, nepriznatosti, krivih sudova… I da će – kao i njegov Učitelj, koji je ostao u ljubavi Očevoj – i učenik ostati u Njegovoj ljubavi. “Ako to znate – blago vama budete li tako i činili.”
Eto, sve to znam. Čitam o tome. Molim se pred Raspelom. Molim se pred izmučenim, ubijenim i uskrslim likom na Torinskom platnu koji sam uokvirio. Propovijedam o Raspetome. Međutim, kad dođe i najmanja nepravda, nepriznanje ili kad me netko krivo pogleda – sve se uzbuni u meni. I obuzima me bijes. Misli se uskovitlaju. Nema više mira. Nema više nikakvog blago. Tad mi se iz duše prelijevaju razni otrovi i u tijelo i postaju jao. Samosažaljenje – jao. Samoopravdavanje – jao. Samohvala – jao. Potreba da se branim, objašnjavam, uzvratim – jao, jao, jao. Pa usporedbe s drugima – stoput jao. Sve to kipi, a ja se kuham.
U Evanđelju nema “i–i”, nego uvijek “ili–ili”: blago ili jao. Raj ili pakao (čistilište nije vječno i okrenuto je prema raju). I uvijek kad ne slijedim Isusovo blago – bude mi jao. Da me Milost odozgor ne zaustavi – kuhao bih se vječno.
Bogu hvala za ove trenutke utihe kad mi Njegova riječ prodre do srca i kad prepoznam svoju ludost. Tada me Milost izvlači iz moga jao, i vodi me natrag – u blago. Režanje se pretvara u jecaj, jecaj u suze, a suze u radost. Tad naslutim što je ono: “Blago vama!”
O Isuse, spasi me da ne završim ondje gdje je škrgut zuba! Hoću blago – i sebi, i drugima. Ne želim jao – nikome.
(don Antun Nižetić)
