don Antun Nižetić

Iskustva bliske smrti (NDE – near death experience) više nisu priče iz rubrike „rekla kazala“, nego iznimno dobro dokumentirani fenomen našeg vremena. Tisuće prikupljenih medicinskih izvješća i svjedočanstava prikupljanih desetljećima govore o ljudima koji su klinički umrli, a zatim se vratili. Oni koji apriori negiraju nadnaravno pokušavaju sve to svesti na kemijske procese u mozgu, ali sve više pokazatelja upućuje na to da taj fenomen nadilazi ono što možemo mjeriti ili objasniti materijalistički.1

Povijesno gledano, došlo je do velikog pomaka. Opisi iskustava NDE-u pojavljuju se već u djelima antičkih autora, primjerice u Platonovu mitu o Eru u Državi, ali u prošlosti nije postojala medicinska tehnologija ni znanja potrebna da se nekoga oživi nakon što mu je srce prestalo kucati. Ponekad bi se srce spontano ponovno pokrenulo, pa su u povijesnim slučajevima NDE-ovi bili mnogo rjeđi nego danas, ali su ipak neki zabilježeni.2

U pedesetim, a osobito u šezdesetim godinama 20. stoljeća, nove medicinske tehnike i tehnologije po prvi su put omogućile oživljavanje osoba kojima je srce prestalo kucati. To je dovelo do prave eksplozije svjedočanstava NDE-a, jer su u život vraćani mnogi ljudi koji bi u prošlosti nepovratno umrli. Njihova iskustva privukla su pozornost javnosti sredinom sedamdesetih, nakon objave knjige Raymonda Moodyja Life After Life (Život poslije života).3

Većina ljudi opisivala je tzv. autoskopiju – doživljaj gledanja vlastitog tijela odozgo ili sa strane, promatrajući liječnike i sestre tijekom zahvata ili reanimacije. Mnogi govore o prolasku kroz tunel ili o prijelazu u svjetlost. Često se spominju prekrasni vrtovi, gradovi ili parkovi ispunjeni radošću. Oko 20 % iskustava, međutim, ima i tamne, zastrašujuće elemente, a iako se takva svjedočanstva često preskaču ili prešućuju, ona su neizostavan dio fenomena bliske smrti i zaslužuju jednaku pozornost. 4

Posljednjih desetljeća provedeno je mnogo istraživanja o tim iskustvima. Sve više znanstvenika pristupa im ozbiljno, a dostupno je i mnogo kvalitetne literature. Umjesto pojedinačnih memoara, više vrijedi posegnuti za zbirkama studija slučajeva, jer tek usporedba mnogih svjedočanstava daje cjelovitiju sliku. Mnogi od tih slučajeva sadrže i provjerljive informacije. Među njima, najbolja knjiga na tu temu danas je, po mom mišljenju, ona Titusa Rivasa i drugih autora The Self Does Not Die, koja prikazuje više od stotinu slučajeva s vjerodostojnim informacijama potvrđenim neovisnim izvorima.5

Između 10 i 23 % osoba koje prežive srčani zastoj opisuje iskustvo svjesne prisutnosti „izvan tijela“. U općoj populaciji, oko 5 % ljudi tvrdi da je barem jednom doživjelo nešto slično, što znači stotine milijuna ljudi diljem svijeta. U različitim kulturama pojavljuju se isti motivi: napuštanje tijela, promatranje vlastitog tijela odozgo, prolazak prema svjetlu, susret s preminulima, osjećaj blaženstva i ljubavi te „pregled života“ u kojem čovjek vidi vlastita djela iz perspektive drugih.6 7

Sudar s činjenicama

Materijalistička objašnjenja redom udaraju u granice. Hipoksija mozga, poremećaji u temporalnom režnju, oslobađanje DMT-a ili ekstremni stres ne objašnjavaju cjelinu fenomena, a osobito ne lucidnost i koherentnost svijesti u trenucima kada mozak više ne pokazuje mjerljivu aktivnost (ravna EEG linija, zaustavljeno srce, duboka hipotermija). A ipak – svijest ostaje: jasna, logična, budna.8

Naravno da sva ta iskustva ne treba uzimati zdravo za gotovo. Neka iskustva mogu biti snovi ili halucinacije, neki detalji mogu biti kriva sjećanja ili pogrešno tumačenje doživljenog, a neka i svjesne prijevare radi zarade ili samopromocije. Ipak, u središtu fenomena nalaze se slučajevi s visokom razinom autentičnosti – osobito oni s pouzdanim opažanjima, kada osoba, dok je klinički mrtva, zna, vidi ili čuje nešto što je poslije neovisno potvrđeno.

Takvi primjeri najbolje su sabrani u spomenutoj knjizi The Self Does Not Die, gdje su slučajevi potkrijepljeni medicinskom dokumentacijom i svjedočenjima više neovisnih osoba. To nisu senzacionalističke priče, nego neovisno provjereni zapisi. Ako netko želi ozbiljnije proučavati ovu temu, preporučujem proučavanje zbirki dokumentiranih slučajeva, a ne pojedinačnih bestselera u kojima autor postaje vrhunski teolog i mistik jer je bio tri minute klinički mrtav.5

Tu su i tzv. Peak in Darien slučajevi: ljudi koji u NDE u vide osobe za koje nisu znali da su umrle – a to se poslije pokaže točnim. Posebno su snažni i slučajevi slijepih (čak i slijepih od rođenja) koji tijekom NDE a vide prostor, boje, odjeću i radnje osoblja bolnice te ih poslije opisuju s neočekivanom točnošću.9 10

Habermasov uvid

Dr. Gary R. Habermas, koji desetljećima sustavno proučava NDE ove, posebno ističe tzv. veridikalne slučajeve – od lat. veridicus, „istinito opaženo“ – kao najteže argumente protiv materijalističkog tumačenja ove pojave. Ako osoba prima i obrađuje provjerljive informacije u trenutku kad mozak ne pokazuje nikakvu mjerljivu aktivnost, tada se tu ne može raditi o halucinaciji, nego o pojavi koja nadilazi fiziologiju mozga. Prema Habermasu, iskustva bliske smrti daju najuvjerljivije empirijske argumente da svijest može postojati neovisno o tijelu.11

Pametnom dosta

Ako nas činjenice upućuju na stvarnost koja nadilazi materijalno, trebamo ih slijediti, a ne odbacivati zato što se ne uklapaju u unaprijed zadane svjetonazore. Oni koji apriori isključuju mogućnost nadnaravnoga ograničavaju vlastitu spoznaju, dok praznovjerni, s druge strane, u svemu vide nadnaravno i ništa ne provjeravaju. Ako pak hladne glave i bez predrasuda promatramo fenomen iskustava bliske smrti, teško je ne složiti se sa sljedećim zaključkom: znanost ne može pratiti što se događa sa sviješću nakon smrti, ali može – i to upravo čini – bilježiti, sustavno analizirati i kritički provjeravati svjedočanstva povratnika koji su, u iskustvu što se najčešće opisuje kao izlaženje iz tijela, vidjeli i čuli ono što nisu mogli u stanju kliničke smrti – a što se poslije pokazalo točnim.

Intelektualno poštenje znači slijediti činjenice, ma kamo god nas one odvele. Iskustva bliske smrti ne nude znanstvenu formulu zagrobnog života, ali snažno svjedoče o opstanku svijesti nakon smrti. Tako potvrđuju urođenu intuiciju svih ljudskih bića, povezanu s moralnim osjećajem i savješću: da ono najvažnije u čovjeku — dobro i zlo, kajanje i oproštenje, odnos prema smislu života, prema Bogu i prema bližnjima — ne nestaje s posljednjim otkucajem srca, nego ide preko praga koji zovemo smrt.

Fusnote

  1. Pim van Lommel i dr., Near-Death Experience in Survivors of Cardiac Arrest: A Prospective Study in the Netherlands, The Lancet 358/9298 (2001), 2039–2045; Sam Parnia i dr., AWARE—Awareness during Resuscitation—A Prospective Study, Resuscitation 85/12 (2014), 1799–1805; Bruce Greyson, Near-Death Experiences and the Brain, Zygon 41/2 (2006).
  2. Platon, Država, knjiga X (mit o Eru).
  3. Moody, Raymond A. Jr.: Život poslije života. Istraživanje fenomena „tik do smrti”. Zagreb: Prosvjeta, 1991.
  4. Bruce Greyson; Nancy Evans Bush, Distressing Near-Death Experiences, Psychiatry 55/1 (1992), 95–110; Nancy Evans Bush; Bruce Greyson, Distressing Near-Death Experiences: The Basics, Missouri Medicine 111/5 (2014), 408–414. Napomena: udio negativnih iskustava vjerojatno je podcijenjen zbog rijetkog prijavljivanja.
  5. Titus Rivas; Anny Dirven; Rudolf Smit, The Self Does Not Die: Verified Paranormal Phenomena from Near-Death Experiences (Durham, NC: IANDS, 2016).
  6. Pim van Lommel i dr. (2001) ≈18%; Sam Parnia (2001) ≈11%; Janet Schwaninger i dr., A Prospective Analysis of Near-Death Experiences in Cardiac Arrest Patients, Journal of Near-Death Studies 20/4 (2002), 215–232 (≈23%); Bruce Greyson, Incidence and Correlates of Near-Death Experiences in a Cardiac Care Unit, General Hospital Psychiatry 25/4 (2003), 269–276 (≈10%). Raspon 10–23% smatra se reprezentativnim.
  7. George Gallup; William Proctor, Adventures in Immortality (New York: McGraw-Hill, 1982).
  8. Sam Parnia i dr., AWARE—Awareness during Resuscitation—A Prospective Study, Resuscitation 85/12 (2014), 1799–1805. Prikaz svjesne percepcije tijekom aresta i smjernice za metodologiju.
  9. Frances Power Cobbe, The Peak in Darien, with Some Other Inquiries Touching Concerns of the Soul and the Body (Boston: Geo. H. Ellis, 1882).
  10. Kenneth Ring; Sharon Cooper, Near-Death and Out-of-Body Experiences in the Blind: A Study of Apparent Eyeless Vision, Journal of Near-Death Studies 16/2 (1997), 101–147; Kenneth Ring; Sharon Cooper, Mindsight: Near-Death and Out-of-Body Experiences in the Blind (Palo Alto, CA: William James Center for Consciousness Studies, 1999).
  11. Gary R. Habermas, Evidential Near-Death Experiences, u: Robert J. Marks (ur.), Minding the Brain: Models of the Mind, Information, and Empirical Science (Seattle: Discovery Institute Press, 2023), pogl. 18.

 

OZNAKE: