• Vijesti
• AUTOR: Antun Nižetić

Piše: don Antun Nižetić

Često se olako prelazi preko činjenice koja je zapravo skandalozna za povijest religija: Isus iz Nazareta jedini je čovjek u povijesti čiji su život, smrt i čak okvir njegova dolaska zapisani stoljećima prije nego što se rodio. Ne postoji nijedan drugi utemeljitelj religije o kojem su stoljećima prije njegova rođenja zapisani detaljni podaci. O svima drugima knjige su napisane tek naknadno. Samo je o Isusu pisano prije nego što se rodio – u raznim knjigama nastalih tijekom tisuću godina

Proročki fotorobot

Starozavjetna proroštva o Mesiji funkcioniraju poput policijskog fotorobota: svaki prorok dodaje novi precizan detalj. Jedan navodi mjesto rođenja, drugi lozu, treći način smrti, četvrti njegov značaj za cijeli svijet, peti vrijeme kad će doći…. Kad spojimo sve te elemente, dobijemo biometrijski otisak koji može odgovarati samo jednoj povijesnoj osobi.

Proroci su stoljećima prije Krista naviještali nešto što je u njihovo vrijeme zvučale potpuno proturječno – gotovo nemoguće za zamisliti. To stvara pravi paradoks. Kako može doći Mesija koji je istodobno slavan i spasitelj svijeta, a ponižen je i prezren i ubijen?

Ovo je dio iz Izaije 53 napisan u 6. stoljeću prije Krista. Na koga vas podsjeća ovaj opis?

…Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bijaše, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja; prezren bijaše, odvrgnut. A on je naše boli ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. Poput ovaca svi smo lutali i svatko svojim putem je hodio, a Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju. Zlostavljahu ga, a on puštaše, i usta svojih ne otvaraše; k’o jagnje na klanje odvedoše ga, k’o ovcu nijemu pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih. Silom ga se i sudom riješiše; tko se brine za njegovu sudbinu? Da, iz zemlje živih ukloniše njega, za grijehe naroda njegova nasmrt ga izbiše…

Misterij je što je prorocima bilo u glavi dok su zapisivali ovakve riječi. Odakle im uopće nadahnuće da očekuju nekog Spasitelja? Nije čudo da Izaija na početku ovog poglavlja pita: „Tko će vjerovati ovo što nam je Bog objavio?“ Ništa drugo u povijesti ne uklapa se u taj paradoks. Jedino se u Isusu te suprotnosti prirodno spajaju u jednoj osobi.

Marc Chagall, Isaiah, 1956.

Zabranjeno poglavlje i židovska “autocenzura”

Ako danas pitate modernog rabina o kome to primjerice Izaija govori, vjerojatno će vam reći da govori o izraelskom narodu koji pati kroz povijest. Međutim, to je relativno nova interpretacija, nastala kao obrambeni mehanizam (od kršćanstva). Povijest je neumoljiva: drevni rabini su ove tekstove čitali u mesijanskom ključu što je jako dobro povijesno dokumentirano.1

Zanimljiv je fenomen da se takva poglavlja izostavlja iz židovske liturgije. Tako se, primjerice, upravo ovaj odlomak isključuje iz haftare – židovskog liturgijskog ciklusa proročkih čitanja – iako se poglavlja prije i poslije njega čitaju. Zato mnogi Židovi nikada nisu čuli te riječi. Na YouTubeu može se naći kršćane Izraelce kako na ulicama Jeruzalema zaustavljaju svoje sunarodnjake koji nisu kršćani te im čitaju retke iz Starog Zavjeta koji su proročanstva o Isusu. Iako se radi o religioznim Židovima, nikad prije nisu čuli te tekstove te odmah kažu da je to Novi Zavjet i da se radi o Isusu, a njih to ne zanima itd… Koje čuđenje kad im pokažu da je to njihov Stari Zavjet.

Činjenica je da je upravo židovski narod te spise sačuvao netaknutima, što onemogućuje svaku tvrdnju da su ih kršćani naknadno napisali.

Matematika proroštva: Zašto “sedmice”?

Zaustavimo se na proroštvu koje prorokuje točno vrijeme kad će se taj misteriozni Mesija pojaviti. Radi se o proroku Danijelu, koji piše u Babilonu – 6. st. pr. Kr. kojemu dolazi misteriozni Gabrijel – anđeo koji će stoljećima kasnije Mariji navijestiti Isusovo rođenje – i daje mu precizan vremenski okvir2. U Danijelu 9,24–27 govori se o “sedamdeset sedmica” koje moraju proći do dolaska Mesije, a taj se niz sedmica treba računati od izdavanja kraljevskog dekreta o obnovi Jeruzalema – dekreta perzijskog kralja Artakserksa I. iz 445./444. pr. Kr., u vrijeme kada je izraelski narod bio u babilonskom sužanjstvu, nakon razorenja Jeruzalema 586. pr. Kr.3

U hrvatskom jeziku „tjedan“ ili „sedmica“ automatski asocira na sedam dana. Međutim, u hebrejskom izvorniku riječ je šavuim, što doslovno znači „sedmorka“ ili „skupina od sedam“ (slično kao riječ „tucet“). Budući da Danijel govori o godinama progonstva, iz samog konteksta je jasno da „sedmice“ označuju razdoblja od sedam godina. Židovska tradicija takvo računanje i poznaje – svaka sedma godina jest „subotnja godina“ u kojoj zemlja treba počivati. 70 sedmica dakle znači 490 godina.

Kada pretvorimo te brojke u povijest – računajući od dekreta za obnovu Jeruzalema 445/444. pr. Kr. i pretvarajući židovske lunarne godine u naše solarne – dobivamo razdoblje oko 30.–33. godine naše ere, vrijeme Isusova javnog djelovanja i raspeća.4

Danijel dalje proriče da će Mesija biti „pogubljen, ali ne za sebe“ te da će nakon toga uslijediti razorenje Grada i Svetišta. Hram je uistinu trajno i neopozivo uništen 70. godine poslije Krista! Vremenski se prozor zauvijek zatvorio: Mesija je morao doći prije tog uništenja. I došao je!

Mesijanska groznica

Da ovaj izračun nije naknadna kršćanska rekonstrukcija, potvrđuju nekršćanski povjesničari. Tacit, Svetonije i Josip Flavije bilježe da je u 1. stoljeću na Istoku vladalo uvjerenje, temeljem drevnih spisa, da se upravo tada treba pojaviti vladar svijeta. Zbog Danijelova proroštva svijet je bio u “mesijanskoj groznici” točno u vrijeme kad se Isus rodio.

Imamo više važnih židovskih izvora – od razdoblja prije Krista do 1. stoljeća po Kristu – koji potvrđuju da se Danijelovo proroštvo tumačilo kao proroštvo o točno određenom vremenu dolaska Mesije. Nekoliko ključnih izvora donosimo u bilješci radi tečnosti teksta. Svi ovi izvori pokazuju isto: u židovstvu 1. stoljeća postojalo je očekivanje Mesije upravo u to vrijeme, i to na temelju Danijelovog teksta.5

Prorok Izaija ima viđenje Isusovog života, ikona

Dokaz koji otkriva i skriva

Možda će se netko zapitati: ako su dokazi tako precizni, zašto ne vjeruju svi? Veliki Blaise Pascal – jedan od najvećih znanstvenih umova u povijesti – vidio je u tim ostvarenim proroštvima dostatnu i nenadmašivu potvrdu autentičnosti kršćanske vjere. Takva potvrda ne postoji nigdje drugdje. Mi smo se danas toliko navikli na nju da nam izmiče koliko je zapravo nevjerojatna i nečuvena.

Za Pascala, ta su proročanstva božanskom mudrošću raspoređena tako da u njima postoji „dovoljno svjetla za one koji Boga žele spoznati, i dovoljno tame za one koji ne žele“. Jaka autentičnost starozavjetnih proroštava ne prisiljava nikoga na vjeru: tko želi, može odmahnuti rukom i reći da su to gluposti. Ali onome tko iskreno traži Istinu, nije moguće da ovakva razina autentičnosti ne privuče pažnju.6

Zaključak

Bilo je obećano da će Krist doći. Mnogi su vjerojatno mislili: tko je taj Krist, je li to tek poezija ili simbolika? Ali Krist je stvarno došao! Rodio se u prorokovano vrijeme, na prorokovanom mjestu. Trpio je i uskrsnuo po Pismima, donoseći Svjetlo Božje ljubavi cijelom svijetu.

O njemu ne svjedoče samo drevni svici, nego i krv apostola koji su vidjeli Uskrsloga te brojni povijesni tragovi – poput Torinskog platna – koji sami po sebi predstavljaju povijesni presedan. Za njega svjedoči i Duh Sveti u našim savjestima. Kao što svi ljudi po savjesti – po unutarnjoj spoznaji kako bi trebali živjeti – svjesno ili nesvjesno kušaju krivnju, tako je iskustvo bezbroj duša da su u Mesiji Isusu spoznali da ih Bog ljubi, oprašta im i daruje novi život.

Krist koji je došao jasno je navijestio da će svijet imati svoj svršetak i da će On ponovno doći tako da će ga svi vidjeti. To znači Advent – dolazak. Mesija je već došao i ponovno će doći. Pustimo bajke, djedove božićnjake i orašare. Idimo na zornice. Idimo na ozbiljnu ispovijed. Ne poznajem nikog tko se iskreno ispovjedio, a da ga nije obuzela velika radost! Zazivajmo Isusovo ime. On je jedina realna nada cijelog svijeta. Njegovu smrt naviještamo, njegovo uskrsnuće slavimo i njegov slavni dolazak iščekujemo.

¹ Targum Jonathan (drevni aramejski prijevod i komentar proroka), čiji se nastanak obično smješta u kasno razdoblje Drugog Hrama te u prva stoljeća po Kristu (1.–3. st. po Kr.), na tome mjestu eksplicitno kaže: „Gle, moj sluga Mesija…“. Babilonski Talmud, traktat Sanhedrin 98b, sastavljen u 3.–5. stoljeću po Kristu, raspravlja o tome kako će se Mesija zvati, pritom citira Izaiju 53 i naziva Mesiju „Gubavim Učiteljem“ (ili „Gubavim Rabbijem“) jer na sebi nosi boli i bolesti naroda.

2 Neki su htjeli raskrinkati ovo proroštvo tvrdeći da je Danijel pisan u 2. st. pr. Kr., što je po povijesnoj kritici teksta jako klimavo, a i da je to tako, datumi ostaju isti i šokantna točnost proroštva ostaje neumoljiva.

³ Neki autori početak Dn 9 računaju od Artakserksova dekreta Ezri iz 457. pr. Kr. (Ezra 7), jer je njime obnovljena židovska zajednica i uveden novi administrativno-religijski poredak. Međutim, taj dekret ne spominje obnovu Jeruzalema kao grada, niti dopušta izgradnju zidina. Zato se u egzegetskoj i povijesnoj literaturi primarnom početnom točkom smatra Nehemijin dekret Artakserksa I. iz 445./444. pr. Kr. (Neh 2), jedini koji izričito dopušta ponovnu izgradnju gradskih zidina, što točno odgovara formulaciji iz Dn 9,25: „da se ponovo sazida Jeruzalem“. Oba dekreta uklapaju se u širi upravni obrazac Ahemenidskog Carstva, kakav poznajemo i iz klinopisnih perzijskih arhiva, osobito tzv. Persepolskih utvrda (Persepolis Fortification Tablets, 6.–5. st. pr. Kr.) i Elefantinskih papira (5. st. pr. Kr.), koji potvrđuju način na koji su perzijski kraljevi izdavali ovakve naloge. Oba moguća početna datuma – kada se židovske lunarne godine preračunaju u naše solarne – vode upravo u razdoblje Isusova djelovanja.

⁴ U Danijelu 9 spominje se 69 „sedmica“. To znači: 69 × 7 = 483 godine. U drevnom židovskom i babilonskom računanju koristi se lunarno-solarna godina od 360 dana, pa je račun: 483 × 360 = 173 880 dana. Kada 173 880 dana podijelimo s naših 365 dana u godini, dobijemo oko 476 godina. Ako tih ~476 godina dodamo na 445/444. pr. Kr. (godinu Nehemijina dekreta o obnovi Jeruzalema), dolazimo u razdoblje oko 30.–33. godine po Kr. – upravo vrijeme Isusova javnog djelovanja i raspeća!

⁵ U židovskoj antičkoj literaturi nalazimo više izvora koji pokazuju da se Danijelovo proroštvo tumačilo vremenski i mesijanski. Najvažniji je Qumranski tekst 11QMelchizedek (11Q13, 1. st. pr. Kr.–1. st. po Kr.), koji izravno koristi strukturu „sedmica“ iz Dn 9 za računanje vremena dolaska eshatološkog izbavitelja. Židovski povjesničar Josip Flavije (BJ 6.312, oko 75. g. po Kr.) bilježi da je u 1. stoljeću u Judeji vladalo uvjerenje, temeljem drevnih proročanstava, da će u to vrijeme doći vladar svijeta. Rabinska tradicija u Talmudu također odražava isto očekivanje: Sanhedrin 97a–b govori da su „svi rokovi istekli“, a Sanhedrin 98b da je Mesija već trebao doći. Svi ovi izvori pokazuju da je u židovstvu 1. stoljeća postojalo očekivanje Mesije u točno određenom vremenu, a to očekivanje temeljilo se na Danijelovim proročanstvima.