Sv. Antun Pustinjak jako se zanimao kako sačuvati raskajanost (tko danas razumije značenje te riječi!?). Kralj David molio je Boga da mu dadne srce raskajano i ponizno. Poznat je njegov pedeset i prvi psalam u kojem je to molio. U tom istom psalmu kaže da mu je njegov grijeh svagda pred očima.
Sv. Antun Pustinjak našao je rješenje u stalnom sjećanju na svoje već oproštene grijehe. Bog mu je oprostio sve grijehe koje je počinio. Bog ima tu moć i da zaboravi njegove grijehe i da ih se više ne spominje. Na usta proroka Ezekiela Bog govori o obraćenim bezbošcima čijih se grijeha više ne spominje. Međutim, mi nismo bogovi. Nemamo tu moć zaborava grijeha, što nam je, po logici sv. Antuna, na veliku korist.
Sv. Antun vidio je neke monahe koji su se obratili i počeli živjeti svetim životom. Nakon nekog vremena počeli su se gubiti i upadati u samodopadnost, taštinu, osuđivanje, ogovaranje, strančarenje, srdžbu i slično. Kod njih je vidio da su potpuno zaboravili ono kako su nekad živjeli i tako ih je vrag prevario. Srce im je, doduše, postalo čisto, ali tvrdo. Kajanje je presušilo. Gotovo su umislili da su anđeli.
Midraši kažu da se kralj David stalno sjećao svojih grijeha i to ga je činilo poniznim pred nemilim događajima koji su ga zadesili nakon tih grijeha. Tako se dublje kajao i imao snagu prihvaćati posljedice svojih grijeha. A posljedice su bile ogromne.
S ovim mislima zađimo u Ezrinu knjigu. Bog se smilovao Ezri i narodu i nadahnuo kralja Kira, a kasnije i Darija, da Izraelcima vrati slobodu i omogući im gradnju Hrama. Ezra je prikupio narod i organizirao povratak iz Babilona. Kada su, nakon sedamdeset godina, ponovno vidjeli svoju zemlju i postali svjesni da su slobodni, svoji na svome, uhvatila ih je neopisiva radost. Sve je odjekivalo od klicanja. Međutim, u isto vrijeme su im srca postala svjesna njihovih grijeha. I klicanje se pomiješalo s jecanjem i plačem. Čujmo što piše ljetopisac: I tako nitko nije mogao razlikovati radosno klicanje od plača u narodu; jer je narod glasno klicao i vika se čula vrlo daleko!
Takva je naša duša – ne može klicati ako se ne kaje, a i obratno. Tko ima uši da čuje, neka čuje!
Tko zaviri u pouke sv. Antuna Pustinjaka, koje se mogu naći u prvom svesku Dobrotoljublja, ostat će iznenađen slatkoćom koja je tekla iz njegove duše.
