don Antun Nižetić
Kako živjeti bez nade? Nikako! Nada nas pokreće. Svatko želi živjeti, nitko ne želi trunuti u nepokretnosti beznađa. Zato stalno gajimo neke nade, ali sve nas one prije ili kasnije iznevjere. Kažemo: nada umire posljednja. A što će mi nada koja umire?
Promislimo o poznanicima koji su iznenada umrli, ili o nekome tko je imao pun rokovnik obaveza, a sada ga drugi hrane i mijenjaju mu pelene, ili o starcu kojemu su sve nade sada iza njega – sjedi u sobi u staračkom domu i ispred njega je samo smrt. Ništa više nema za očekivati osim doručka, ručka, večere i smrti. Ako se na trenutak pokušam poistovjetiti s njima (i mene čeka jedan od tih scenarija), razumjet ću strašnu istinu – nade koje me pokreću raspršit će se kao san. Sve ovosvjetske nade!
Treba mi nada koja ne umire! Postoji li uopće nešto takvo, ili sam, da bih mogao nekako funkcionirati, osuđen zavaravati samoga sebe nadama koje to zapravo i nisu? Već 2.000 godina neki ljudi nose tu nadu, žive u njoj, žele je prenijeti i drugima jer im je promijenila živote, i umiru u toj nadi! Ta nada jest “nada protiv svake nade”, ona jest “luda nada” – nada da će ovo naše stanje biti preobraženo, da će sve naše suze biti obrisane, da ćemo živjeti vječno bez boli, ratova, tuge, zla, nereda… Da ćemo živjeti vječno u Svjetlu i radosti neizrecivog zajedništva s Bogom i ljudima.
Ali gle zanimljivu karakteristiku te lude nade. Dok imamo samo ovosvjetske nade, recimo tako “normalne” nade, mi smo zapravo tada nenormalni i nerealni jer očekujemo od ovoga svijeta nešto što nam on ne može dati. Očekujemo da ovdje budu ostvarene sve naše nade – da ovdje uživamo maksimalno i vječno, ali ovaj svijet nam to nikako ne može dati – i uz to nas stalno podsjeća da ovdje nije ostvarenje naših nada. Zato postajemo ljuti, razdražljivi, nezahvalni, nezasitni – tj. nerealni i nenormalni.
Onaj tko ne prihvati činjenicu da ovdje ne može biti raj, često postane pakao i sebi i drugima. To je jedan od razloga zašto nas Krist poziva da prihvatimo svoje križeve. Bježeći od križeva, jer ovdje mora biti raj, najviše iznakazimo svoj život. Zamislimo čovjeka koji ne prihvaća odgovornost očinstva i stalno bježi u kockarnicu, ili čovjeka koji ne prihvaća da je bolestan, ili čovjeka koji ne može prihvatiti neku nepravdu pa izgrize sebe i druge oko sebe…
Tko i što me može spasiti, vratiti mi dostojanstvo, mir, razum – osim one lude nade? Ta luda nada smiruje moje ludo, uznemireno biće. Iako je luda, ta nada je jedina prava nada jer ne umire ni kad umru sve druge nade – ni u staračkoj ili bolesničkoj napuštenosti, ni u obespravljenosti, niti kad umru moji bližnji.
Kako se može dobiti ta luda nada, a da nije neko samozavaravanje ili autosugestija? Iako je ta nada luda, ona nije nerazumna jer je čvrsto utemeljena. Temelj joj je jedan čovjek po imenu Isus, u kojem se pokazala iznenađujuća, šokantna, neviđena i nečuvena novost – nadnaravna (također luda) ljubav. Ako i prihvatim njegovo povijesno postojanje – zbog historiografije ili, primjerice, zbog čudesnih karakteristika Torinskog platna – tako ću samo zabaviti svoju znatiželju, ali se neće u meni roditi ta velika nada. Voditelj emisije “Na rubu znanosti”, nakon što je proučio Torinsko platno, prihvatio je da je Isus stvaran i da se radi o nečemu nadnaravnom, ali se još nije otvorio velikoj nadi o kojoj govorimo.
Međutim, kad netko povjeruje u tu ludu ljubav (a to je ljubav koja moli za one koji je muče i ubijaju), ulijeva se u njega i ta ludo velika nada. Toliki “obični” ljudi među nama su doživjeli da ih je Uskrsli dotaknuo opraštajući im, i tako im potpuno promijenio život. Prešli su iz tame u svjetlo, iz lažnih nada u jedinu pravu nadu. I danas, nakon 2.000 godina, tolikima se dogodi milost da, kao i Petar, gorko zaplaču nad svojim lažima, promatrajući ovu istinitu i čistu ljubav koja uzima naše grijehe na sebe, kako su proroci i prorekli za Mesiju.
Možda smo navikli na rečenicu da je Isus uzeo naše grijehe na sebe pa više i ne razumijemo njezinu šokantnost. Poznat je slučaj svetog čovjeka koji je imao dar neprestane molitve, koja ga je preobrazila. Jednom se vratio kući i našao svoju ženu ubijenu, a svoga prijatelja – koji ju je godinama neuspješno zavodio i na kraju, u naletu ludila, ubio – u suzama kako ga preklinje da ga ne prijavi jer ima ženu i djecu. Kad je došla policija, našla je tog svetog čovjeka i ubijenu ženu. Osuđen je na strogi zatvor. On je šutio i molio. U zatvoru je bio do smrti, jer je uzeo na sebe i neke tuđe zločine koji su se dogodili u zatvoru. Pred smrt je sve ispričao svećeniku, koji je to zapisao u knjizi Ispovijesti sibirskog misionara. To je ta luda, nebeska, nadnaravna, Božja ljubav. Bez Krista ne bismo mogli ni zamisliti takvu ljubav. Nebo bi ostalo zatvoreno.
Mi smo sposobni povjerovati u tu ljubav jer smo od nje i za nju stvoreni. Ako sada zastaneš i kažeš: Vjerujem u tu ljubav! Vjerujem Kristu! Vjerujem da je ta Ljubav Istina! – odmah ćeš početi zadobivati onu veliku nadu. Duh Sveti će ulaziti u tvoju dušu i ispunjati je ljubavlju Očevom. Ta će te ljubav nanovo stvarati. Tvoje će se suze brisati. Nemir će postajati mir. Tama će nestajati.
U Tanzaniji se katolici pozdravljaju tako da jedan kaže: “Kristu!”, a drugi odgovara: “Tumaini letu!” – u prijevodu: “Krist! Nada naša!”. Tako naviještaju Evanđelje jedan drugome, a kad se Evanđelje naviješta, Duh Kristov silazi na one koji ga prihvaćaju i pali u njima jedino stvarno Svjetlo, jedinu realnu Nadu u ovom mračnom i beznadnom svijetu.
Uskrsnuo je Krist, jedina nada naša i nada čitavoga svijeta! Uistinu, stvarno je uskrsnuo!
