PIŠE: grupni voditelj Instituta za grupnu analizu prof. Lidija Košir
Iako nikada nije bilo više govora o pravima žena, ravnopravnosti i osnaživanju, paradoksalno – žene se danas sve češće osjećaju umorno, izgubljeno i emocionalno iscrpljeno. Psiholozi, psihoterapeuti i savjetnici primjećuju porast klijentica koje dolaze s osjećajem preopterećenosti, anksioznosti, unutarnjeg nemira i rečenicom: “Ne znam više tko sam.”
U modernom društvu žena se nalazi između dviju krajnosti: s jedne strane tu su naslijeđeni obrasci koji je definiraju kroz ulogu majke, supruge i njegovateljice, a s druge strane suvremeni zahtjevi liberalnog društva koji je guraju prema samostalnosti, tržištu rada, karijeri i neovisnosti. Ono što nedostaje – jest prostor za njezinu autentičnost.
Mentalitet koji oblikuje i ograničava
U mnogim sredinama i dalje prevladava tradicionalni mentalitet u kojem se vrijednost žene procjenjuje kroz njezinu sposobnost da “održi obitelj”, “žrtvuje se za druge” i “šuti kada treba”. Žensko izražavanje granica, potreba i nezadovoljstva često se percipira kao slabost ili bunt, a emocionalne teškoće tumače se kao “pretjerivanje” ili “hormoni”.
Pritom se zaboravlja da upravo takvo društveno-socijalno okruženje stvara tihu psihološku podlogu za razvoj depresije, osjećaja manje vrijednosti, pa i kronične emocionalne iscrpljenosti.
Život između dvije vatre
Žena je danas rastrgana između imperativa vanjskog uspjeha i unutarnjih očekivanja. Od nje se očekuje da bude snažna i nježna, odlučna i popustljiva, dostupna i neovisna, karijerno uspješna i emocionalno prisutna. Rezultat je često – unutarnji konflikt.
Zato se ne smije čuditi sve češćoj pojavi tzv. “skrivene depresije” kod žena – one koja ne izgleda kao tuga, već kao kronični umor, razdražljivost, osjećaj praznine, povlačenje ili stalno preispitivanje vlastite vrijednosti.
Vrijeme je za novu definiciju snage
Psihološki gledano, rješenje nije u ekstremima. Nije spas u povratku na stare obrasce, ali ni u slijepom slijedu ideala potpune neovisnosti. Potrebna je nova definicija ženske snage – ona koja uključuje pravo na odmor, granice, ranjivost, izražavanje osjećaja i – slobodu da žena sama definira što za nju znači biti ispunjena.
Kriza identiteta suvremene žene nije samo njezina osobna kriza – to je društveni simptom. Simptom neravnoteže u očekivanjima, komunikaciji i podršci.
Ako želimo zdravo društvo, moramo početi od onih koji najviše nose – i koji su često nevidljivo ranjeni.
Nameće se pitanje koliko je pokret feminizma donio korist, a koliko štete? Nemogućnost kritike onogo do čega nam je stalo predstavlja jaku opasnost za uništenjem istog.
Povijesni razvoj feminizma donio je goleme društvene pomake – pravo glasa, pristup obrazovanju, tržištu rada i zakonsku zaštitu. No paralelno s time – dogodio se i jedan tihi psihološki pomak: emocionalna cijena borbe za ravnopravnost.
Posebno u trećem valu feminizma, koji pokušava nadilaziti spolne razlike i briše granice rodnog identiteta, mnoge žene se pitaju: “Kako da budem svoja, a da ne ispadnem slaba? Kako da izrazim ženstvenost, a da me ne proglase nazadnom?” U toj konfuziji, žene su ostale između svjetova – žele biti jake, a zapravo su često usamljene i umorne.
Zamjena moći za prilagodbu
Dugogodišnji pokušaji rušenja tzv. tradicionalne uloge žene – često bez emocionalne i identitetske podrške – doveli su do porasta nesigurnosti i psihičke labilnosti kod mnogih žena. Majčinstvo, koje u svojoj srži nosi snagu, postalo je u društvenom diskursu sinonim za ograničenje. Biti majka često se promatra kao prepreka profesionalnoj samorealizaciji, a ne kao izvor moći i emocionalne zrelosti.
Pritom se na žene vrši i stalan pritisak estetskog savršenstva – idealno tijelo, mladolikost, privlačnost. Očekuje se i karijera i savršena obitelj i emocionalna dostupnost – a sve to bez prava na umor, pogrešku ili slabost.
Suvremeno društveno-socijalno okruženje nudi mnoštvo mogućnosti, ali ne i stabilan okvir identiteta. Žene više ne žele biti samo “nečija” – ali često ne znaju što znači biti “svoja”. Tradicionalni obrasci su dekonstruirani, ali novi još nisu integrirani na zdrav način. U tom vakuumu, sve je više tjeskobe, nesanica, osjećaja nedostatnosti i gubitka unutarnje orijentacije.
Ono što današnja žena treba nisu nova pravila, već prostor – da bude majka, profesionalka, emocionalna, duhovna, tiha ili glasna – u skladu sa sobom.
Žensko pitanje više nije pitanje prava, već pitanje identiteta. A kada se identitet gubi, društvo postaje nestabilno – jer žena je ne samo temelj obitelji, nego i emocionalni kompas zajednice.
