TRVIŽ
Na obližnjem brežuljku Gladuši, iznad sela Katun Trviški, nekada je stajala mala crkvica posvećena svetom Teodoru. Iako danas više ne postoji, tragovi njene prisutnosti i dalje su prisutni u svakodnevnom životu mještana – doslovno ugrađeni u njihove domove.
Nakon što se crkvica srušila (nismo uspjeli naći njenu lokaciju), njezino je kamenje poslužilo kao građevinski materijal za kuće u okolici. Tako je i na pročelju kuće s kućnim brojem 59 u Katunu Trviškom ugrađena vrijedna luneta, koja je nekada krasila ulaz u crkvu svetog Teodora. Tijekom našeg dolaska nažalost nismo uspjeli porazgovarati s gospođom koja živi u toj kući, jer nije bila prisutna, ali prvi susjed, gospodin Smolica, nam je potvrdio ove navode o kojima su već drugi pisali.
Ova luneta, kameni luk iznad vrata, nosi sa sobom snažnu simboliku i povijesnu vrijednost. U središtu lunete nalazi se križ, a na njemu manji križ s raspetim Kristom – prizor koji odražava klasični kršćanski motiv raspeća. Ono što ovu lunetu čini posebnom jest način na koji je majstor pojednostavio tradicionalni prikaz. Umjesto uobičajenih likova Bogorodice i apostola Ivana, koji inače stoje s Kristove desne i lijeve strane i simboliziraju sunce i mjesec, autor lunete je te nebeske simbole prikazao izravno – uklesavši sunce i mjesec sa svake strane križa, kako pojašnjava cijenjeni cverglablog.blogspot.com
Na donjem dijelu lunete, glagoljicom je uklesan natpis: “Let od roistva H(r)sta 1578.”. Ova rečenica znači “Godina od rođenja Kristova 1578.”, što lunetu datira u drugu polovicu 16. stoljeća i čini je važnim svjedokom glagoljaške pismenosti i crkvenog graditeljstva tog doba.
Luneta iz crkve Svetog Teodora danas nije samo arhitektonski detalj – ona je spomenik kulturne i duhovne baštine, urezana u kamen i svakodnevni život Katuna Trviškog.
Posebnu vrijednost luneti daje upravo glagoljičko pismo, koje je stoljećima bilo u uporabi među Hrvatima – posebno u liturgiji i crkvenim natpisima. Iako među povjesničarima i danas postoje prijepori oko autorstva glagoljice – neki je pripisuju svetom Jeronimu (što je prema novim znanstvenim interpretacijama sve vjerojatnije), a drugi slavenskim prosvjetiteljima sv. Ćirilu i Metodu – jedno je sigurno: glagoljica je kroz povijest postala i ostala prvenstveno hrvatsko pismo. Hrvati su jedini narod u Katoličkoj crkvi koji su stoljećima imali dopuštenje bogoslužja na vlastitom jeziku i pismu, a tragovi toga kulturnog kontinuiteta vidljivi su i u skromnoj luneti kuće u Katunu Trviškom.
Luneta iz crkve Svetog Teodora danas nije samo arhitektonski detalj – ona je kameni svjedok duhovnog, jezičnog i kulturnog identiteta Istre i Hrvatske. Ako bi se jednog dana znanstveno dokazalo postojanje glagoljice u antičkom razdoblju, za što u kronikama postoje indicije, ali ne i dokazi, to bi snažno podržalo tezu o kulturnoj i možda i etničkoj autohtonosti Hrvata na prostoru današnje Hrvatske. Međutim, danas takav dokaz ne postoji, a znanstveni konsenzus i dalje smatra da je glagoljica nastala u 9. stoljeću, u kontekstu slavenske misionarske djelatnosti.
