Tko sam ja da ti sudim! Pjeva Oliver. Tko si ti da sudiš brata svoga! Govori Jakov. Ne sudite! Govori Isus. Mi ne sjedimo za sudačkim stolom. Nemamo čekić u ruci kojim oglašavamo presudu. Nemamo ni zviždaljku u ustima kojima prekidamo igru i oglašavamo kazneni udarac. Mi imamo misli. Sve radimo mislima. Mislima sudimo, osuđujemo, presuđujemo, kažnjavamo, oslobađamo, što god.
Stari su predlagali da se uhvatimo u koštac s jednom manom i s njom se borimo dok je makar donekle ne svladamo. Uhvatimo li se u koštac sa sudovima i manom osuđivanja imat ćemo poštenu borbu. Težište te borbe je u našim mislima. Budući da su misli jako brze i prevrtljive potrebno nam je mnogo lukavosti, čekanja i dosjetljivosti.
Gle, u misli mi ulijeće misao da osudim jednog čovjeka. Njegov mi kolega s posla govori grozne stvari o njemu. Dok slušam te riječi mijenja mi se slika o tom čovjeku kojeg do tada nisam poznavao u tom svjetlu. Donosim neke zaključke. Sjećam se nekih događaja i doživljaja i počinjem misliti kako sam tada krivo prosuđivao. Napada me misao da se složim sa svojim sugovornikom i da ja iznesem neku grozotu koju znam o njemu. Dolijeće mi misao iz rimskog prava: „Čuti i drugu stranu“. Stvarno, trebalo bi čuti što taj čovjek kojeg moj sugovornik prikazuje u crnim crtama kaže za sebe, a također i što kaže na optužbe kojima ga ovaj napada. Uz to, nije zgorega čuti još neko treće mišljenje. Onaj tko promatra sa strane vidjet će objektivnije. Ova su dvojica debelo upleteni u živote jedan drugoga i progoni ih velika subjektivnost. Oh, da bih čuo mišljenje treće strane, treba provesti ispitivanje. E, to već nije lako. Tko će to? Bolje mi je da odustanem od tog napornog i uzaludnog posla. U misli mi dolazi rečenica Sv. Benedikte od križa, Edith Stein: „Svaki je naš sud neminovno kriv!“. Tko bi obuhvatio dubinu čovjeka, njegovu povijest, povijest zbivanja u koje je upleten s drugima i tako dalje i tako dalje. Bolje je ne donositi nikakav sud, a još je bolje potpuno odustati od presude. U misli mi dolazi rečenica Sv. Pavla: “Ne sudite ništa prije suda Gospodnjega! On će iznijeti na vidjelo tajne nakane”. I Sv. Petar kaže za Gospodina da je svoj sud prepustio Ocu. Sam Isus je rekao: Nisam došao suditi svijetu nego spasiti svijet!(…) Ni ja te ne osuđujem. Idi i ne griješi više!
Bogu hvala da nas Duh Sveti stalno podsjeća na istinu. Na Kristove Riječi. Na naše grijehe. Na Božje milosrđe s nama. Duše koje dopuštaju Milosti da ih oslobodi mane osuđivanje na veliku su pomoć i drugima. Znaju opominjati u ljubavi, bez sudova. Vaditi trn iz oka bez da im greda u njihovu oku sprječava vidjeti osobu ispred njih.
Borit ću se protiv sudova. Isplati se. Neću biti osuđen na Strašnom sudu. Kad ne sudim život mi je mirniji. Duša mi je spokojnija. Misli mi vedrije rade. A čini mi se da me i ljudi oko mene manje sude što ja njih manje sudim. Svi imaju nos za sudove. Svi odmah osjete ako imam neki sud protiv njih pa se, spontano, i njima rađa sud protiv mene. Ajme nama. Ovako: Ne sudim te! Molim te, ni ti ne sudi mene! Sve će nam biti bolje. Tko sam ja da ti sudim!
Svi smo mentalisti. Zanimljive su mentalne borbe. Glupo je prepustiti se lošim osjećajima. Kanonizirati misli koje nam prve padnu na pamet. Glupo je ne tražiti izlaz iz sukoba i zle krvi.
S bloga: Vratimo se molitvi
