Lijepo je imati vjeru. Ne mislim u širem smislu – ova ili ona vjera – nego u užem: povjerenje u Boga. Da me Bog voli. Da je taj Um iz kojeg proizlaze naši umovi – naš Otac. Da je temelj stvarnosti dobar. Da je cilj postojanja dobar. Iako se prolazi kroz porođajne muke. Vjeru koja ostaje usprkos tim mukama. Vjeru da nismo prepušteni ravnodušnom slučaju. Da nije svejedno kako živimo. Da je Ljubav temelj i cilj.
Iako me puno toga u meni gura toj vjeri, pred križem mi se sve ruši. Ne znam nikog drugog tko bi me u toj vjeri nosio, i kroz križeve, osim Isusa Krista. Suprotno od te lijepe vjere nije samo ružno, već – horor. Netko će reći da varam, da opet mislim na vjeru u širem smislu, a ja nigdje drugo ne nalazim vjeru da me Bog voli osim u Kristu. Ništa drugo i nije vjera – u tom užem smislu povjerenja.
Što me može nositi kroz život ako nemam vjere? Osjećaji? Nije nimalo ugodno prepustiti se vodstvu osjećaja. Tako su nestalni. Tako divlji. Slijepi. Primitivni. Unose nas u tisuću nesporazuma – s nama samima i s našim bližnjima. Ni naš razum nije puno bolji. I on je podložan mnogim obmanama. Toliki su umnici kroz dugu povijest teško zabludjeli. Izbezumili se u svojim umovanjima. Dolazili do svakakvih zaključaka. U osobnom životu često su proživljavali teške kalvarije. Razum je sklon oholosti. Uznošenju nad druge. Napuhivanju. Ima potrebu sve obuhvatiti, a dogodi se da ono najbitnije izgubi iz vida. Često guši osjećaje koji daju radost životu. Zna dovesti i do potpunog besmisla. Do bezboštva. Autodestrukcije. U zadnje vrijeme razum uglavnom niječe samoga sebe. Agnosticizam. A da ne govorimo koliko je sklon povoditi se za mišljenjem većine.
Neki smatraju da se trebamo najviše osloniti na intuiciju. Što je intuicija? Ona bi trebala biti nešto između osjećaja i razuma, nešto što oboje zahvaća da bi prodrla dublje u spoznaju. Lijepa je intuicija, ali tako nepouzdana. Često nas ostavlja u zrakopraznom prostoru.
Osjećaji, razum i intuicija tek se dobro poslože i usmjere kad im vjera pokazuje cilj. Bez cilja su raspršeni. Vode nas negdje, kao da znaju kamo, ali ne znaju – ne vide. Kako će slijepac slijepca voditi? Vjera vidi i u najgušćoj tami. Svjetlo vjere. Samo vjeruj!
Vjera nam je potrebna. Čvrsta vjera. Moćna. Ona Abrahamova. Ona Marijina. Ona jednostavnih ljudi koji vjerom sve shvaćaju. Shvaćaju ono bitno. Vjera nas uvijek izvlači iz nas samih. Stavlja nas u duboki odnos s Drugim. Obratite se i vjerujte Evanđelju! Vjera je čvrst oslonac. Hebreji za vjeru kažu emunah – riječ koja u sebi nosi značenje vjernosti i čvrstoće. Od nje dolazi i naša riječ amen.
Gospodine, umnoži nam vjeru! Vjera oslobađa od velikih briga. Uvijek je oslonjena na Providnost. Bog se brine za mene. On me spašava. Vjera pobjeđuje svijet. Tko pobjeđuje svijet? Onaj koji vjeruje da je Krist došao u tijelu! Onaj koji vjeruje da je Krist uskrsnuo u tijelu. Proslavljenom, ali u tijelu. Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je naša vjera. Jedimo i pijmo, jer sutra nam je umrijeti.
Vjera svladava vraga koji nas uvijek gura u krajnosti – očaj ili umišljenost. Vjera vodi nadi i ljubavi. Ako ljubavi nemam – ništa sam! Vjera nam daje život vječni. Predokus neba.
Vjera duboko zahvaća u našu nutrinu. Ona je dar koji prodire u našu dušu i uzdiže je. Ona je milost. Bez milosti nitko ne može vjerovati. Ta milost može se dogoditi i čitajući ovaj tekst.
Osobna crtica: Kad sam bio mladić, nalazio sam se u stanju sumornog poluočaja. U sebi sam želio da me nema. Jednog dana u ruke mi je došla knjiga o životu i smrti Maksimilijana Kolbea. Čitao sam svjedočanstva njegovih preživjelih drugova iz logora – kako se Kolbe ponudio ići u bunker umjesto jednog drugog čovjeka koji se slomio kad su mu rekli gdje ga šalju. Dok sam to čitao, ponovno se upalila vjera u meni. Došlo je svjetlo. Očaj je ispario. Godinama kasnije, kao odrastao čovjek, posjetio sam Auschwitz. Potresno je to mjesto. Pakleno. Probuđujuće. U bunkeru smrti, gdje danas stoji spomen-ploča na Kolbeovo mučeništvo iz ljubavi i uskrsla svijeća, spontano su mi došle riječi: ovo je raj u paklu.
Tko ima vjeru, nikada nije sam. Pa ni u bunkeru smrti u Auschwitzu. Povezan je s Isusom Kristom, Bogočovjekom, Čovjekoljupcem, s braćom i sestrama. I sa svim stvorenjima.
Vjerujem, Gospodine! Pomozi mojoj nevjeri!
