…rodio se Ante Dukić, odvjetnik i političar (Kastav, 6.X.1854. – Volosko, 28.XII.1894.). Bio je
vrlo aktivnim sudionikom istarskog hrvatskog nacionalnog pokreta. Već kao student bio je
suosnivač Bratovšćine hrvatskih ljudi u Kastvu, prve hrvatske preporodne udruge u Istri, koja je
poticala i pomagala školovanje hrvatskih učenika. U Trstu je surađivao u glasilu Naša sloga,
kojemu je bio i urednikom.
U političkom životu surađivao je s Matkom Laginjom i Vjekoslavom Spinčićem. S Laginjom je 1889.
izabran u Istarski sabor kao stranački predstavnik vanjskih općina pazinsko-labinskoga kotara, a
potom je imenovan zamjenikom zemaljskoga kapetana Istre i potpredsjednokom Istarskoga sabora. Na
dužnost zamjenika kapetana dao je 1893. ostavku, ali ona nije prihvaćena. Kao zastupnik se
zauzimao za rješenje financijskih pitanja o kojima su ovisile ustanove i gospodarski interesi
istarskih Hrvata. Na općinskim izborima 1890. izabran je u Pazinu za gradonačelnika, a tu je
dužnost obnašao do prerane smrti, stoji u Istrapediji.
…rodio se Giovanni Antonio Zamarin, slikar, scenograf, dekorater (Poreč, 6.X.1885. – Marezige,
V.1945.). Već od 1906. radi kao scenograf i dizajnira razglednice, a između 1911. i 1914. pohađa
umjetnički odjel tršćanske državne trgovačke škole. Nakon Prvog svjetskog rata radio je u
propagandnom odjelu izolske tvornice konzervi Torrigiani, a ilustrirao je i ambalažu i reklamne
materijale tvornice konzervirane hrane Arrigoni. Slikao je morske i kopnene krajolike, dvorce i
utvrde, a značajna su mu ostvarenja primijenjene umjetnosti: radio je scenografije, razglednice,
plakate u stilu secesije (liberty). Od 1939. bio je nastavnik likovne kulture u Pomorskoj školi
Nazario Sauro u Kopru. Nikad nije samostalno izlagao, a poznato je da je sudjelovao na skupnoj
izložbi 1938. u koparskoj lođi.Na kraju Drugog svjetskog rata partizani su ga 5.V.1945. uhitili i
odveli u Marezige, gdje je, vrlo izvjesno, nekoliko dana kasnije ubijen i bačen u jamu, stoji u
članku Istrapedije kojeg potpisuju Robert Matijašić i Goran Prodan.
…umro je Ambroz Haračić, prirodoslovac i meteorolog (Mali Lošinj, 5.XII.1855. – Mali Lošinj,
6.X.1916.). Studirao je filozofiju, matematiku i kemiju na sveučilištima u Gradcu (Grazu) i Beču.
Radio je u Pomorskoj školi u Trstu, a od 1879. u Pomorskoj školi u Malom Lošinju. Od 1880. bavio
se i meteorološkim promatranjima. Haračić se također bavio istraživanjem biljnoga svijeta
lošinjskoga otočja i skupljanjem mjesnih narodnih biljnih imena. Glavno mu je djelo o podneblju i
cvjetani (flori) lošinjskoga otočja (L’isola di Lussin. Il suo clima e la sua vegetazione,
1905.), u kojem je obrazložio brojčane pokazatelje svojega meteorološkog mjerenja, i među ostalim
naveo 1.018 biljnih vrsta koje postoje na lošinjskom otočju (939 samoniklih i 79 unesenih), svaku
sa stručnim latinskim nazivom te mjesnim hrvatskim, talijanskim i njemačkim imenom. Sabrao je
opsežnu herbarsku zbirku, pohranjenu u Hrvatskom herbariju Botaničkoga zavoda Prirodoslovno-
matematičkoga fakulteta u Zagrebu. Pridonio je poznavanju klimatskih prilika, biljnoga svijeta i
osobitosti lošinjskoga otočja, što je utjecalo na razvoj određenih djelatnosti (podizanje
klimatskoga lječilišta u Velom Lošinju, osnivanje Turističkog društva Maloga Lošinja 1886.,
Društva za pošumljavanje i poljepšavanje Maloga Lošinja i dr.). Uključio se u istarski hrvatski
nacionalni pokret, u rad Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru, djelovao je na buđenju narodne
svijesti, na podizanju gospodarske moći seoskoga stanovništva potičući osnivanje posujilnica (i
sam je vodio jednu). Bio je zastupnik u Istarskom saboru, stoji u članku kojeg donose Ivan Šugar
i Maurizio Levak.
…rodio se Luciano Manzin, operni pjevač i tenor (Pula, 6.X.1930. – Osijek, 3.I.1998.). U
Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku bio je solist Opere od 1964. Potom je 1970.-76. bio
slobodni umjetnik, pa ponovno od 1976. do umirovljenja 1991. stalni član osječke Opere. Tumačio
je pedesetak tenorskih likova, od kojih su mu zapaženiji: Rodolfo u Puccinijevoj La Bohème,
Werther u istoimenoj Massenetovoj operi, Pinkerton u Puccinijevoj Madame Butterfly, Des Grieux u
Massenetovoj Manon i Vojvoda u Verdijevu Rigolettu.Bio je solist Opere u Novome Sadu i Sarajevu,
gostovao u Zagrebu, Ljubljani i Rijeci te nastupao u Italiji, Mađarskoj i Bugarskoj. Bavio se i
pedagoškim radom, napisala je Lada Duraković.
…rodio se Branko Črnac – Tusta, punk pjevač i radnički aktivist (Koprivnica, 6.X.1955. –
Pula,15.X.2012.). Obitelj mu je bila porijeklom s Ćićarije, a rodio se u Koprivnici, gdje je
njegov otac Anton službovao kao časnik jugoslavenske vojske. Inače, otac je bio partizan, a i
majka Ankica je sudjelovala u Narodnooslobodilačkom pokretu. Nedugo nakon Brankovog rođenja
obitelj se seli u Pulu. Tu se školovao, završio je Tehničku školu, a od 1978. do kraja života
radio je u Tvornici električnih strojeva i uređaja Uljanik (TESU), gdje je postupno napredovao do
položaja voditelja odjela. Bio je i sindikalni povjerenik Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije
te je, kao uvjereni ljevičar i antifašist, aktivno sudjelovao u sindikalnim aktivnostima i
radničkim prosvjedima.
Pulskom punk bendu KUD Idijoti pridružio se 1985., četiri godine nakon njegova osnivanja, i zbog
svoje karizme, scenskog nastupa i iskrenih antifašističkih uvjerenja ubrzo je postao jedan od
najprepoznatljivijih i najznačajnijih pjevača jugoslavenskog punka. Nastupao je na brojnim
koncertima širom bivše Jugoslavije i u inozemstvu. Bolovao je od teške i duge bolesti, a
posljednji se put na sceni pojavio 26.II.2011. u Zelenom gaju u Sloveniji.
Kao vokal i frontmen KUD-a Idijoti sudjelovao je u snimanju svih objavljenih nosača zvuka benda
(osim prve kazete Besposličari, 1982.): Demo 1985 (1985.), Legendarni uživo (1986.), Bolje izdati
ploču nego prijatelja (1987.), …Budimo solidarni – s bogatima… (1987.), Hoćemo cenzuru
(1988.), Live in Biel (1988.), Bolivija R’n’R (1989.), Neću da radim za dolare (1989.), Mi smo
ovdje samo zbog para (1990.), Đuro was sold out (1991.), Glupost je neuništiva (1992.), Tako je
govorio Zaratusta (1993.), Split ’94 (1995., kompilacija), Istra ti materina, Part I (1995., s
Francijem Blaškovićem i Gori Ussi Winnetou), Megapunk (1995.), Fuck (1996.), Single collection
vol. 1 (1997.), Cijena ponosa (1997.), Gratis hits live! (1999.), Remek-djelo (2001.).
Na inicijativu brojnih Puljana, uoči druge godišnjice smrti, u Puli su 2014. njegovim imenom
nazvane stube kraj rock-kluba Uljanik. O njegovom životu pulski redatelj Andrej Korovljev snimio
je dugometražni dokumentarni film Tusta, koji je premijerno prikazan 2019. na Motovunskom
filmskom festivalu, stoji u članku Gorana Prodana.
…umrla je Slavica Šenk, plesna pedagoginja i koreografkinja (Karlovac, 15.VIII.1948. –
Karlovac, 6.X.2019.). Godine 1978. seli se u Pulu (u Istru je rado dolazila i ranije, a i majka
joj je bila porijeklom iz Istre), gdje počinje voditi Plesni studio u Pionirskom domu. U tom
prostoru 1991. osniva s Lindom Milani Studio za stvaralačke aktivnosti mladih Zaro, u kojem vodi
Plesni studio. Kroz svoj radni vijek, pomnožen s 350-ak djece koja su godišnje pohađala Plesni
studio, baletnim i plesnim vještinama te glumi i bivanju na sceni podučila je oko deset tisuća
djece. Jednako bogat koreografski opus neizostavan je dio njezina prinosa kulturi i kazališnoj
umjetnosti Pule, ali i šire. Suradnja s poznatim pulskim umjetničkim dvojcem, Francijem i Arinkom
Blašković, rezultirala je autentičnim umjetničkim predstavama koje su odisale snažnim pulskim i
anarhističkim karakterom. Bila je i ostala sinonimom za Plesni studio Zaro, rasadište plesača i
mjesto stasanja skupine osebujnih plesnih umjetnika. U mirovini, sa sinom Robertom napušta 2008.
Pulu i odlazi živjeti na imanje u Blatuši kraj Vrginmosta, gdje je otkrila i promicala novu
kulturu života u skladu s prirodom, napisala je Alexandra Madsen.
