…godine 1953. umro je Camillo De Franceschi, povjesničar (Poreč, 3.VIII.1868. – Venecija, 25.X.1953.).
Potječe iz obitelji De Franceschi koja se iz Karnije doselila u XVII. st. u Gologoricu, u Istarskoj knežiji. Pohađao je njemački klasični licej u Pazinu, zatim Trgovačku i nautičku akademiju u Trstu. Svoje je mladenačko talijansko domoljublje produbio sudjelovanjem u društvu „Giuseppe Garibaldi“, u kojem su se njegovale ideje iredentizma rane protuaustrijske faze. Osuđen je 1889. sa skupinom iredentista, koji su pokušali podmetnuti eksplozivnu napravu pod spomenik u gradnji prigodom obljetnice dragovoljne predaje Trsta Austriji, te je odslužio dvije godine zatvorske kazne u kaznionici u Gradiški (Gradisca d’Isonzo), napisao je u Istarskoj enciklopediji Miroslav Bertoša.
Godine 1893. zaposlio se u tršćanskoj Gradskoj knjižnici gdje nastavlja političko djelovanje, istražuje povijesna vrela, stare knjige i spise, usavršava se u paleografiji, diplomatici… Godine 1929. došao je u Pulu i postao tajnikom Pokrajinske knjižnice i arhiva, a 1935. i predsjednikom udruge Società Istriana di Archeologia e Storia Patria. U previranjima II. svjetskog rata, za njemačke okupacije napustio je Pulu, sklonio se u Rovinj, zatim (od 1944.) našao utočište u Veneciji. Pokopan je na groblju otočića San Michele.
Prvi mu je važniji rad I castelli della Val d’Arsa (1898.–99.), podrobni prikaz utvrda u dolini Raše, s mnogo povijesnih činjenica i novih podataka, u kojem se nazire sentimentalni pristup zavičajnomu prostoru. To je područje u središtu pozornosti i njegove sinteze Storia documentata della Contea di Pisino (Venezia 1963.), koju je pripremao do pred kraj života. Istražio je dramatičnu srednjovjekovnu epizodu komunalne povijesti Pule vezanu za obitelj gradskih tirana Castropola. Rad o stanovništvu Pule od XV. st. bogat je onomastičkim – antroponimijskim i toponimijskim podatcima. Objavio je (s komentarom) Statut Labina, piranski kartular Chartularium piranense. Između I. i II. svjetskog rata objavio je više priloga pretežito u časopisu AMSI.
Ratna zbivanja i dramatične političke promjene u XX. st. slomili su njegove političke iluzije. No, do kraja života ostao je vezan za historiografiju i neprijeporno pridonio proučavanju istarske prošlosti, napose sintezom dokumentirane povijesti Pazinske knežije, koju je posmrtno pripremio za tisak sin mu Carlo (mlađi).
