Umro je Leonardo Bagni (Banjoni), isusovac i latinski pisac (Pazin, 8.XII.1593. – Zagreb, 3.X.1650). Obitelj mu je bila podrijetlom iz srednje Italije, a otac Francesco bio je kazneni sudac u Trstu, Rijeci i Pazinu. Pod utjecajem i uz potporu pićanskoga biskupa Antonija Zare stupio je u isusovački red, otišavši iz Pazina 1610. Studirao je retoriku i filozofiju te je 1615.–17. predavao na isusovačkom kolegiju u Zagrebu. Potom je u Rimu studirao teologiju i pripremao se za misije u Indiji, ali tamo nikad nije pošao. Na sveučilištima u Beču i Grazu predavao je filozofiju, moralku, polemičku teologiju i Sveto pismo, donosi autor Mijo Korade u Istarskoj enciklopediji. Anonimno je u više izdanja objavio priručnik za Marijine kongregacije akademske mladeži i asketsko djelo o duhovnom vodstvu Ravnanje savjesti (1646.). Bio je rektor Isusovačkoga kolegija u Rijeci i Zagrebu.
U Rijeci je 1885. godine otvoreno kazalište Teatro Comunale danas poznato kao Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca. Prvo kazališno zdanje podignuto je u Rijeci 1765., a 1805. novu zgradu otvorio je Andrija Ljudevit Adamić. Kazališna zgrada na Rječini građena je (1883.-85.) za gradonačelnika Giovannija Ciotte, Adamićeva unuka, po projektu Hermana Gottlieba Helmera i Ferdinanda Fellnera.
U Rovinju je 1896. počeo izlaziti tjednik Idea Italiana sve do 9.VIII.1914. Pokretač i glavni urednik bio im je Giuseppe Bartoli, a promicale su ideje iredentizma i talijanskog liberalno-nacionalnog pokreta, tj. ideje najvažnije talijanske političke stranke Partito Liberale Nazionale. Bile su jedne od najistaknutijih novina prije I. svjetskog rata. U tadašnjoj zamršenoj situaciji, koju je označavalo pogoršavanje društvenih, nacionalnih i izbornih sukoba, od početka su bile ustrajne u protuvladinom i antiklerikalnom programu. Vodile su nekoliko oštrih polemika s hrvatskim političkim snagama i socijalističkim pokretom, stoji u natuknici Istarske enciklopedije čiji je autor Marino Budicin.
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca nastala 1.XII.1918. ujedinjavanjem najvećega dijela južnoslavenskih zemalja bivše Austro-Ugarske (Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba) sa Srbijom i Crnom Gorom u novu državu sa srpskom dinastijom Karađorđevića na čelu na današnji je dan 1929. godine promijenila naziv u Kraljevina Jugoslavija (Darko Dukovski, Istarska enciklopedija).
U Sarajevu je 1937. godine rođen Edo Peročević, kazališni, filmski i televizijski glumac, radijski spiker i voditelj (umro u Zagrebu 28.IV.2007.). Glumački angažman dobio je 1962. u Istarskom narodnom kazalištu u Puli. Igrao je gotovo sve glavne uloge na tadašnjem repertoaru pulskoga kazališta, od Petruccia u Ukroćenoj goropadnici Williama Shakespearea do Aurela u Ledi Miroslava Krleže, ali veći uspjeh nije polučio. Stoga je 1966. prihvatio poziv Fadila Hadžića da dođe u Zagreb, u satiričko kazalište Jazavac. Ubrzo odlazi u slobodne umjetnike i igra u filmovima i televizijskim serijama. Od 1969. bio je i voditelj na Radio Zagrebu, te počeo voditi emisije uživo. Od 1979. radio je i kao voditelj na Televiziji Zagreb. Nastupao je i kao plesač i pjevač, a pamti se njegova interpretacija Pjesme zadrugara, kasnije poznatije kao Kad se male ruke slože. U dugoj filmskoj i televizijskoj karijeri najčešće je igrao sporedne uloge negativaca, ali s takvim glumačkim izričajem da ih je nerijetko pretvarao u simpatične, čak pozitivne, donose autori Istrapedije Goran Prodan i Robert Buršić.
U Zagrebu je 1990. godine umro Josip Turčinović, svećenik, teološki pisac, nakladnik (Sv. Petar u Šumi, 30.IX.1933. – Zagreb, 3.X.1990.). Zaređen je za svećenika 1958. nakon studija teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Potom je završio studij slavistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je 1966. na zagrebačkoj bogosloviji, a habilitirao 1970. studijom Antun Vramec (1538–1587) sporni hrvatski teolog. Predavao je na Visokoj teološkoj školi u Pazinu 1962.–64., zatim na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu na katedri Istočnoga bogoslovlja, potom je bio pročelnikom katedre Ekumenske teologije. Bio je tajnik Teološko-pastoralnoga tjedna (1966.–69.). Utemeljio je sa suradnicima Institut za teološku kulturu laika pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1968.).
U krugu teoloških istomišljenika počeo je izdavati časopis Svesci (1967.), oko kojega su se okupljali intelektualci zauzeti za koncilsku obnovu Crkve. Iz toga je izrasla Kršćanska sadašnjost, izdavačko poduzeće (od 1968.) i teološko društvo (od 1977.). Bio je ravnateljem i urednikom poduzeća Kršćanska sadašnjost, kojem je osmislio uredničku politiku i uredio mnogobrojna izdanja: posebno su važna djela crkvenu povijesti i izdanje tzv. zagrebačke Biblije. Izdavao je gramofonske ploče i kasete crkvene glazbe, režirao je nekoliko dokumentarnih filmova. Pokrenuo je sa suradnicima još časopise Kana, Služba riječi, Aksa, Croatica Christiana periodica. Objavio je niz znanstvenih radova, ali mnoga su mu djela ostala u rukopisu. Njegovo ime nosi dioničko društvo za nakladničku i grafičku djelatnost u Pazinu, izdavač katoličkog kalendara Istarska Danica i mjesečnika Porečko-pulske biskupije Ladonja.
