Kršćanstvo se ne boji kritike niti stavljanja pod upitnik svega postojećega. Ono je zasnovano na najjačoj mogućoj kritici. Krist stavlja cijeli svijet pod lupu kritike. On kaže da je svijet u cjelini pod vlašću kneza ovoga svijeta. Time je rekao da je cijeli svijet u laži. Svijetom vlada otac laži. Ubojica.
Krist daje mir, ali ne kao što ga daje ovaj svijet. Svoje poziva da preziru ovaj svijet. I ne samo svijet, nego i sam svoj život. Svijet je pod Zlim. Ima li žešće kritike? Ivan poziva kršćane da ne ljube ovaj svijet niti ono što je u svijetu. Pavao govori braći da teže za onim gore, a ne za zemaljskim.
Sve kritike koje se danas umnažaju sa svih strana tek su slabi lavež prema onomu što čini Krist. Uz to, Kristova kritika duboko pogađa i same one koji kritiziraju. Oni su isto u laži. Njihova je laž u tome što nemaju ljubavi. Ako ne djelujemo iz ljubavi motivi su nam prljavi.
Krist ne odbacuje ovaj svijet. On daje život za njega. On donosi lijek – lijek milosrđa. Svatko tko kritizira, a ne donosi lijek, taj ubija. Poništava. A smisao kritike je čišćenje i oživljavanje. Kritizer koji ne nosi vatru ljubavi za svijet razara svijet. Kritika bez vode milosrđa pravi je cinizam. A cinizam je negacija kritike. On ne čisti, nego truje. Ne liječi, nego zadaje ranu.
U kršćanstvu se dodiruju dvije vatre. S jedne strane radikalno odbijanje svijeta, a s druge strane radikalno ljubljenje svijeta – davanje života za život svijeta.
Kršćanin nije lijevi niti desni kritizer. On je u sredini. I društvo i pojedinci, lijevi i desni, imaju potrebu zaokreta. Promjene. Metanoje. Obraćenja. Oštrica kršćanskog navještaja je u ovom: Približilo se Kraljevstvo Božje, obratite se i vjerujte Evanđelju!
Kraljevstvo Božje je izvrtanje svega postojećega na svijetu. Prvi će biti posljednji. Bogati osiromašuju, a siromasi se bogate. Veliki se umanjuju, a maleni rastu. Oni koji misle da su nešto – ništa su, a oni koji se drže za ništa – ti su netko. U Kraljevstvo Božje ulaze maleni. Oni koji se puštaju kritizirati. Oni koji sami sebe drže pod upitnikom. Ti su najmanji.
Čujmo Augustina: Ipse mihi magna quaestio! – Sebi sam samome veliki upitnik! Augustina je rasvijetlilo svjetlo Kristove kritike svega što je radio i živio. Krist mu je sve stavio pod upitnik. I njega samoga. I tako ga je ostavio: uvijek u preispitivanju, u ispitu savjesti, u potrebi trajnog obraćenja.
Tako je sa svakim tko ide za Kristom. Nikada s visoka ne gleda na svijet. Uvijek je u odmaku od svijeta i u potrebi da se daje za spasenje svijeta.
