Ivan Mijandrušić Nino, jedan od najdugovječnijih istarskih općinskih načelnika (IDS), danas vozi školski autobus. Svaki dan je na relaciji Pazin – Cerovlje – Lupoglav – Gologorica – Pazin kuda vozi osnovnoškolsku djecu u školu. Ujutro, i onda popodne kući.
Nije zaposlen u “odvodnji”, nekoj županijskoj agenciji ili nekom fiktivnom radnom mjestu. Nakon pet načelničkih mandata iza njega se dosta prašine bilo podiglo, ali nije kazneno gonjen. Zbog svoje rječitosti i pojave bio je zvijezda lokalnih medija, ali učestalo i napadan s optužbama za malverzacije. Ako i je za nešto kriv iza toga nema pravnog epiloga. Upitali smo ga kako to da nije zaposlen u nekakvom javnom poduzeću?
-Kao prvo meni to ni rabilo. Prvo, moga san i prije poć u penziju. A drugo, nijedan me iz politike nije pita ča pokle mandata. Nitko živ se ni udostiji pitat da li mi ča triba. Tu san se malo iznenadi i razočara. Govore stari da je politika kurva, ali je prava kurvetina. Dok rabiš nikemu si dobar, a kad ne rabiš bi ti najradije da vritnjak, kaže.
Zanimalo nas je nedostaje li mi politički rad i bi li se ponovo uključio u politički život.
-Isključena mogućnost. Ništa. Još sam općinski vijećnik u ovom mandatu i onda ključ u bravu. Ima san po 130-140 poziva dnevno, nisan zna di mi je glava, a di mi je rep. Nikad nikemu nisan odbi dat telefonski broj. Nisan više zna ča san kemu reka, ča san kemu obeća, više ne moreš znati. Žena me znala pitat da li si se ti oženi za općinu ili mene? Moraš bit podložan ljudima, kaže. Nasljednike u gračaškoj općinskoj upravi ne bi komentirao.
-Mislim da sam pušti dobar trag u Gračišću, ali vjerojatno san štufa sam sebe, ali i narod. Na zadnjim izborima puno njih mi je reklo da se ni ne kandidiram, ali ni ima ki drugi. Misli san si ovako u glavi, ako odstupin reć će bilo je problema, pa biži od njih. Ali ja san još vajka tu, za pomoć svakemu, ako niš sa savjetom, ali aktivno se baviti politikom nikad više.
Najponosniji je s infrastrukturno revitalizacijom samog Gračišća, asfaltiranjem brojnih cesta, sakralnih objekata, ali i novim dječjim vrtićem s kojim su uvelike zadovoljene potrebe roditelja, ali i mjesne škole koja je prodisala s dobitkom dodatnog prostora.
Mijandrušića smo susreli na autobusnom kolodvoru u Pazinu s ciljem da vidimo kako danas promišlja istarsku stvarnost. Uz pašaretu, očekujući dolazak učenika, u tamošnjem kiosk-kafiću porazgovarali smo o političkoj prošlosti, ali i prethodnim godinama kada je bio vozač hitne pomoći (24 godine).
-Nikad nisan misli da ću bit vozač kurijere, mada imam vozačku za autobus još od 1994. godine, kaže Nino. Brzo se ponovo priviknuo voziti autobus iako ga godinama nije vozio. „To je kao bičikleta, kad jedanput se navadiš“, kaže. Viđali smo ga i kako vozi quad vozilo, ali prema motociklima ima zazor. Previše je nesreća vidio kao šofer ambulante.
Skoro odmah po završetku načelničkog mandata 2022. godine počeo je voziti turističke ture po Europi (Češka, Slovačka, Mađarska, Austrija, Italija, jugoistočna Europa…). U penziji je, ali radi 4 sata na dan što mu omogućuje zakon. Nakon nekog vremena dojadile su mu autobusne ture koje su znale trajati i po 5 dana.
-Doma imam kampanju, nešto loz i turiste, pa jednostavno nisan moga to više pratiti. A i susrećeš se sa svakavin ljudima na tim turama. Tako da od ovega školskega leta peljen dicu sa školskim autobusom. To je svakodnevna obaveza, kaže. Kakva su djeca?
-Apsolutno nema problema. Moren ih samo pohvaliti. Dobro jutro 40 puta (učenika pri ulasku u autobus) ujutro si rečemo, 40 puta doviđenja na odlasku, ali to mora biti tako. Baš mi je jutros jedna cura rekla „ma znate ja čuda ćakulan, van smeta?“ , ma samo ćakulaj i pitaj. Kuntenat san s dicon, čuješ otročka razmišljanja. Pitan i ja njih, recimo koji im je predmet najteži, pa me je začudilo da im je najteži engleski i hrvatski jezik… Iman i ja doma cielu četu unuka (troje djece i sedam unuka) pa sam u toku, otkriva nam polako društvena zadovoljstva svog rada.
Smatra da su današnja djeca previše preokupirana mobitelom odnosno internetom, a taj je problem odavno detektiran, ali nema pomoći zasad.
No, vratimo se na dugogodišnji rad u Hitnoj pomoći koji je prethodio aktivnom političkom angažmanu.
-Tamo san vidi svašta. Pitaš se da li ti mladići ili ljudi pensaju da jedna greška more bit fatalna i nema više ispravka, kaže. Koji ga je slučaj odnosno nesreća ponajviše pogodila?
-Puno slučajeva me pogodilo. Zna san doć doma i reć ženi danas me nemoj niš pitat. Pogotovo kad su tu poginuli mladići s teritorija Pazina, s Pazinštine, di san in pozna roditelje… To su bili jako teški udarci, kaže.
-A vjerojatno najteža vožnja u životu mi je bila kad san pelja od mojega kolege otroka koji je pa s motora. Hvalabogu, osta je živ, ali bilo je li-la. Kao u filmu. U ten momentu nikad mi ni jasno kako smo svi skupa ostali živi. Priša san pred prvi tunel na riječkoj zaobilaznici dok je još bila dvosmjerna. Kombi san vozi koliko je moga, doslovce san zavida gas za pod. I vidim jedan kamper, njih mrzim huje nego bicikliste, to su nikakovi šoferi. I dava mi žmigavac, a kontra gre šleper. Počela je (medicinska) sestra vriskat. Ja nisan smanjiva brzinu i dan danas ne znan kako smo pasali tamo kroz iglene uši. Hvalabogu, mladić je živ, da ima posljedice ima, prisjeća se stare (ne)zgode koja mu i danas predstavlja najtežu vožnju u životu.
-Iako je to bilo jako stresno delo, ali radije bin se vrati u hitnu pomoć nego u politiku, jer u hitnoj san osjeća da stvarno delan pomoć najpotrebitijima, zaključio je Ivan Mijandrušić, danas vozač školske djece.
Pogledajte galeriju fotografija
