PIŠE: grupni voditelj Instituta za grupnu analizu prof. Lidija Košir
“Zgazit ću te kao mrava, prebit ću te kao vola. Samo probaj. Ajde, usudi se. Diži se i spremaj, ne zanima me.“
Zvuči brutalno, zar ne? A meni – poznato. To su riječi moje majke koje je izgovarala u ljutnji tijekom mog djetinjstva. U današnjem društvenom kontekstu one bi zvučale alarmantno, možda čak i dovoljne za poziv socijalnoj službi. Slažem se – verbalno nasilje ostavlja tragove. No, ono što mogu reći iz današnje perspektive jest: moja majka me voljela. Voljela me na svoj način, u okviru onoga što je znala i što je sama proživjela, ljubavi i nježnosti nije nedostajalo.
I upravo tu počinje nijansirana priča o odgoju – između ljubavi, granica i traume.
Danas znamo – riječi oblikuju psihu djeteta. Ton, sadržaj i emocija s kojom se nešto izgovara mogu dugoročno utjecati na osjećaj vlastite vrijednosti, sigurnost i sliku o sebi. Psihološki gledano, djeca u ranoj dobi usvajaju poruke roditelja kao istine o sebi: „Nisam dovoljno dobar“, „Moram zaslužiti ljubav“, „Svijet je opasno mjesto“. To su temeljne kognitivne sheme koje se kasnije u odrasloj dobi manifestiraju u anksioznosti, niskom samopouzdanju, perfekcionizmu ili povlačenju.
No što se događa kad odemo u drugu krajnost? Kada iz straha da ne povrijedimo dijete – ne postavljamo granice djeci?
Danas živimo u vremenu gdje roditelji sve češće osjećaju nemoć:
„Ne mogu djetetu ispregledati telefon, to je njegova privatnost.“
„Ne smijem mu reći do kada može biti vani, neka bude kao i njegovi prijatelji.“
„Bojim se da će me zamrziti ako mu nešto zabranim.“
To su ozbiljni signali, ne zato što je dijete neposlušno, nego zato što roditelj nije siguran u svoju ulogu. A djeca to osjećaju. Djeci nisu potrebni roditelji-prijatelji. Njima trebaju roditelji koji su emocionalno dostupni, ali jasni sa svojim granicama. Djeca trebaju sigurnost, a sigurnost ne dolazi iz popustljivosti, već iz dosljednosti.
U psihologiji odgoja granice su ključne za razvoj unutarnje strukture. One su kao vanjski okvir iz kojeg dijete postupno razvija vlastitu samokontrolu, odgovornost i sposobnost donošenja odluka. Dijete kojem sve dozvoljavamo odrasta u osobu koja ne zna reći „ne“, koja ne poznaje frustraciju i koja ne razvija otpornost. S druge strane, dijete kojem samo naređujemo, bez emocionalne povezanosti, razvija strah i gubitak unutarnje slobode.
Zdrav odgoj je ravnoteža između ljubavi i granica. To je prisutnost bez popustljivosti, vodstvo bez dominacije.
Roditeljstvo nije pasivna uloga. Ono zahtijeva vrijeme, refleksiju, samoregulaciju i spremnost da pogledamo u sebe. Zašto me zaboli kada moram razočarati svoje djete? Jesam li ja imao granice kao dijete?
Djeca su nam povjerena – ne kao vlasništvo, već na povjerenje. Na određeno vrijeme. Naš je zadatak da ih pripremimo za život, da ih opremimo za svijet koji neće uvijek imati razumijevanja. Naša uloga nije da budemo voljeni u svakom trenutku – već da budemo roditelji koji odgajaju osobu, koja će prepoznati dobro od lošega, šta je dozvoljeno i poželjno, a šta ne.
Granice nisu suprotne ljubavi. One su njezin izričaj. Tamo gdje je roditelj dosljedan i brižan, tamo dijete zna tko je – i raste sigurno.
Vrijeme je da se kao društvo zapitamo – jesmo li iz straha od pogrešaka izgubili temelje u odgoju? Možemo li vratiti povjerenje u svoju ulogu, ne kao savršeni roditelji, nego kao prisutni, odgovorni i odvažni voditelji jedne mlade duše?
Jer djeca ne trebaju savršenstvo. Trebaju istinu, ljubav – i granice.
Otvara se ovdje još jedno važno pitanje – ne samo o odgoju, već i o obitelji, bračnom životu i roditeljstvu. Prije nego što smo postali roditelji, bili smo – ljudi. Osobe sa svojim granicama, potrebama, snovima i ranama. I to ne prestaje rođenjem djeteta.
Roditeljstvo nas ne dokida kao osobe. Ne smijemo zaboraviti tko smo, jer ako izgubimo sebe, ne možemo biti istinski prisutni ni za dijete.
Vrijeme je, možda, da stanemo i prestanemo se zavaravati isključivo teorijama i trendovima, već da pogledamo duboko u sebe i iskreno se upitamo – gdje sam ja u svemu ovome?
Jer tek kada znamo gdje stojimo, možemo i drugome pokazati put.
