(Piše: prof. Lidija Košir)
U svakom čovjeku čuči nešto pokvareno, nešto smrdljivo. Generacijama su nas učili da se protiv toga treba boriti, da zlo treba zaustaviti i uvijek birati dobro. Učili su nas gledati druge, jer je to lakše nego pogledati sebe. A iz našeg nesvjesnog povremeno (nekad i više od trenutka) izlazi potreba da sebe opravdamo, da se prikažemo u boljem svjetlu nego što je to istina.
U psihološkom smislu, Carl Gustav Jung je prvi jasno artikulirao postojanje sjene – nesvjesnog dijela naše ličnosti koji sadrži sve ono što ne želimo priznati kao dio sebe. Jung nije smatrao da je sjena isključivo zla, ali je tvrdio da njezino potiskivanje vodi u projekciju – vidimo zlo u drugima jer ga ne želimo priznati u sebi.
U jednom povijesnom trenutku kršćanstvo postavlja temeljni moralni okvir.
“Ne ubij, ne ukradi, ne poželi bližnjega svoga; ne oholi se, ne zavidi” – sve ono što već
postoji u čovjeku, ali mu se daje granica i smjer, to je zabranjeno.
A onda dolazi i ono uzvišenije: “Ljubi neprijatelja, ljubi bližnjega, daj siromahu.”
To su novi ciljevi, novi horizonti. Moral više nije samo zabrana – postaje poziv na darivanje, milosrđe, unutarnju preobrazbu.
Benedikt XVI. u svojoj enciklici Deus Caritas Est upozorava da bez ukorijenjenosti u Božjoj ljubavi, čovjekova “dobrota” postaje sentimentalna, površna i često neodrživa. Ljubav, ako nije ukorijenjena u istini, lako postaje izgovor za sebičnost.
No suvremene ideologije – posebice radikalni ateizam i određeni oblici liberalizma – često pokušavaju izgraditi moral bez metafizičkog temelja.
Friedrich Nietzsche je to jasno predvidio kad je proglasio “smrt Boga” i pitao: “Kako ćemo moći još piti vodu iz bunara iz kojih smo iščupali korijenje?”
Nietzsche nije bio jednostavan protivnik religije – bio je prorok posljedica. Shvatio je da uklanjanjem Boga ne uklanjamo samo vjeru – uklanjamo i temelj dobra. I ostajemo bez kriterija.
Propovijeda se humanost bez temelja, a iz te praznine izranja – ništa.
I upravo u toj praznini, u toj dozvoli svega, vidimo poslije modernu krizu.
Bez čvrstih oslonaca, sve postaje relativno. Istina je stvar osobnog doživljaja. Moral je pitanje osjećaja.
U toj praznini – sve je dozvoljeno.
Morala više nema.
I zato se više ne čudimo besmislenim mržnjama, ratovima, ubojstvima, vezama s dvadeset i više godina razlike, životnim stilovima koji pod krinkom slobode brišu granice. U ime “autentičnosti”, često se opravdava razaranje sebe i drugih.
Društvo kao da tone u vrtlog besmisla.
Nikad dosta psihijatara, psihoterapeuta, gurua i “pomagača”.
Čovjek traži smisao, ali često na mjestima gdje ga ne može pronaći.
Viktor Frankl, utemeljitelj logoterapije i preživjeli logoraš iz Auschwitza, pisao je:
“Kad čovjek više ne može pronaći smisao, okreće se užitku ili moći.”
A kad ni to ne pomogne – uranja u prazninu.
Možda nam je zato danas najpotrebnije ono najjednostavnije – pogled prema unutra.
Pogled koji priznaje sjenu, ali ne zaboravlja svjetlo.
Pogled koji zna da čovjek nije Bog, ali ni zvijer.
I da, jedino u priznavanju istine o sebi – može početi iscjeljenje.
O vezi i neravnoteži
U toj istoj praznini – gdje sve postaje dozvoljeno – susrećemo i obrasce koji nekada šokiraju, a danas se sve češće podrazumijevaju. Jedan od njih su i veze s izrazitom razlikom u godinama. U društvu koje više ne postavlja granice, takve se relacije nerijetko prikazuju kao znak osobne slobode, dok se zanemaruje njihova psihološka dubina i kompleksnost.
S psihološke strane, veze s velikom razlikom u godinama često u sebi nose složenu dinamiku moći, projekcija i nerazriješenih razvojnih potreba.
Erik Erikson, poznati razvojni psiholog, opisuje život kroz osam razvojnih faza, od kojih svaka ima svoje psihološke zadatke. Kada su partneri u različitim fazama razvoja – primjerice, jedan u potrazi za identitetom, a drugi u potrebi za njegovanjem i generativnošću – dolazi do nesklada koji može djelovati privlačno u početku, ali dugoročno nosi rizike.
Takve veze često proizlaze iz nesvjesnih potreba: mlađa osoba može u starijem partneru tražiti sigurnost, očinsku ili majčinsku figuru, potvrdu vlastite vrijednosti, dok stariji partner u mlađem traži podsjetnik na mladost, kontrolu ili emocionalno nadomještanje vlastitih praznina. Jung bi rekao – projekcija sjene na drugoga.
Naravno, nisu sve takve veze disfunkcionalne. No, u kontekstu današnje kulture koja slavi autonomiju, užitak i „slobodu izbora“ bez kriterija, mnoge od tih veza zapravo izbjegavaju stvarnu intimnost. Umjesto da odnos bude prostor uzajamnog rasta, on postaje sredstvo kompenzacije i moći.
Tamo gdje nema istinske ravnoteže – moć zamjenjuje ljubav. A kad moć prestane služiti, često se pretvara u kontrolu, ljubomoru, razočaranje.
U tom moralnom vakuumu, društvo prestaje postavljati pitanja: ne o dobi, nego o zrelosti, odgovornosti, ulozi i posljedicama, već se zabavlja gledajući neuravnotežene odnose. I baš takvi sadržaju dobivaju milijunske lajkove.
U ime “slobode”, sve se opravdava – dok se ispod površine gomila egzistencijalni umor, otuđenje i besmisao.
I možda je baš to najdubliji problem današnjeg čovjeka: pokušaj biti slobodan bez istine, dobar bez temelja, sretan bez razloga.
