O davanju milostinje u Svetom pismu napisane su mnoge pohvale. Zanimljivo je da su ateistički sustavi bili žestoko protiv toga čina. Marx je smatrao da pravednost treba biti sustavno uređena kroz društvene promjene, a ne kroz pojedinačne milostinje koje, po njemu, samo prikrivaju nepravdu. Nacizam je, s druge strane, prezirao milosrđe prema slabima jer je slabo i ranjivo smatrao nedostojnim života. S druge strane, zanimljivo je da su prvi pogani koji su prihvatili kršćansku vjeru bili upravo oni koji su dijelili milostinju.
Tako je Kornelijeva molitva i vapaj za spasenjem uzdignut Bogu jer je dijelio milostinju (Dj 10,4). I onaj satnik iz Evanđelja dobio je ozdravljenje sluge jer je dijelio milostinju (Lk 7,4-5). Očito da taj čin dira Božje srce. Tobit je dijelio milostinju i poticao svoga sina Tobiju da to isto čini i Bog mu je udijelio velike milosti.
Sami taj čin nas otvara za druge, a u drugima se uvijek tajanstveno krije onaj Drugi. Krist je do krajnjih granica naglasio važnost susretanja drugih u njihovoj nevolji. To je toliko važno da se na kraju radi o ulasku u vječnu radost ili padanju u vječnu žalost.
Davanje milostinje ima oslobađajući učinak. Ono nas oslobađa od oholosti jer nas stalno spušta prema onima najmanjima. Oslobađa nas i od škrtosti i srebroljublja, u kojem je korijen svih zala. Oni koji dijele milostinju oslobađaju se i velike napasti požude i bludnosti. Bludnost se začinje u očima, a oči koje gledaju na potrebu drugih spontano se čiste. Oslobađa nas i od zavisti, jer milostinjom usrećujemo i one oko nas. Oslobađa nas i od neumjerenosti u jelu i piću, jer odvajanjem od svoga gonimo demona koji nas sili da sve trpamo u sebe. Onaj tko dijeli milostinju spontano zadobiva blagost i nježnost, a to nas oslobađa od srdžbe. Dijeljenje milostinje nas čini osjetljivima za one koji su u oskudici i tako se briše naša lijenost. (Nabrojeno je sedam glavnih grijeha!)
Bez sumnje, dijeljenje milostinje ne dira samo Božje srce, nego i srca ljudi. Svi oni koji su kroz povijest dijelili milostinju bili su bogato obdarivani od svojih bližnjih. Dijeljenje milostinje razbija krute ljudske sustave. Stvara zajedništvo. Ujedinjuje. U tom se činu spašava istina da su nam dobra zajednička i da nam je sve dar. Ona vraća pravdu na svijet. Stvara neki sklad duša i tijela, zemlje i neba.
Znamo da se i u taj čin može uvući svaka vrsta abnormalnosti. Kod svih onih biblijskih likova dijeljenje milostinje bilo je povezano sa skrovitom molitvom. A i moderni sveci milosrđa, poput sv. Majke Terezije, bili su čitavi uronjeni u molitvu. Milostinja je čistila molitvu, a molitva je oslobađala davanje milostinje od nastranosti, poput javnog isticanja, prekrivanja zločina i krađa, ponižavanja siromaha i tako redom.
Za kraj počujmo pouku starog Tobita njegovom sinu Tobiji: Dijeli milostinju od svoga dobra. Neka ti oko ne bude stisnuto. Ne okreći lica od siromaha, pa ni Bog neće okrenuti lice od tebe. Od onoga što imaš i prema tome koliko imaš dijeli milostinju: imaš li malo, daj malo, ali ne oklijevaj dati milostinju. Jer dobar polog spremaš sebi za dan potrebe. Udijeljena milostinja oslobađa od smrti i ne dopušta da odeš u mrak. Jer milostinja je mio dar pred licem Svevišnjega. Koliko imaš, toliko dijeli: ako imaš mnogo, podaj mnogo; ako imaš malo, i od toga ne oklijevaj dati milostinju. Tako pripravljaš sebi lijepu nagradu za dan nevolje. Jer milostinja izbavlja od smrti i ne dopušta da odeš u tmine. Veliki je dar milostinje pred Svevišnjim za sve one koji je dijele (Tob 4, 7-1).
