PIŠE: grupni voditelj Instituta za grupnu analizu prof. Lidija Košir
U jednim dnevnim novinama nedavno je osvanuo članak koji govori o tome kako je jednom biskupu prijetio – svećenik. Bez ikakvih konkretnih informacija, bez službenih izvora, bez konteksta, članak je plasiran kao senzacionalistička vijest. Iako nije neuobičajeno da mediji posegnu za dramom kako bi privukli čitatelje, ova situacija otvara dublje pitanje koje zaslužuje ozbiljno promišljanje: kako danas gledamo na svećenike?
U našem društvu još uvijek je snažno prisutno uvjerenje da su svećenici bića gotovo nadnaravnih sposobnosti i savršenstva. Bilo da ih hvalimo do nebesa ili kritiziramo do srži, rijetko ih doživljavamo kao ljude. O njima se često govori u općenitim kategorijama: „oni su takvi“, „oni su odgovorni“, „oni bi trebali biti uzor“. U pozadini takvog govora nalazi se koncept klerikalizma – ideja da kler (svećenstvo) ima poseban, gotovo svet status koji ga izdvaja od ostatka zajednice.
Zaboravlja se, međutim, temeljna istina kršćanske vjere: po krštenju svi smo pozvani biti sveti, svi smo dio jednog tijela, i svi smo — u duhovnom smislu — „svećenici“. Prezbiteri, kao zaređeni službenici, imaju posebnu ulogu i odgovornost, ali nisu izuzeti od ljudskosti, slabosti i unutarnjih borbi. Idealizacija svećenika stvara ogroman pritisak: da budu savršeni, da ne pokazuju slabost, da nikad ne pogriješe. A kad pogriješe — jer su ljudi — onda ih se često nemilosrdno osuđuje.
Psihološki teret takvog očekivanja nije mali. Svećenici se suočavaju s emocionalnim iscrpljenjem, usamljenošću, ponekad i dubokom duhovnom krizom. No, zbog slike koju društvo ima o njima, rijetko imaju prostora priznati svoje slabosti ili potražiti pomoć. I dok ih idealiziramo izvana, iznutra mnogi tiho pate.
S druge strane, laici — „obični“ vjernici — često pasivno promatraju Crkvu misleći da nisu dovoljno vrijedni da nešto promijene, da govore ili preuzmu odgovornost. Ostaju u infantilnoj poziciji: promatrači liturgije, potrošači sakramenata, šutljivi u vlastitim crkvama jer “oni znaju bolje”.
Crkva nije spektakl u kojem svećenici igraju glavne uloge, a narod sjedi u publici. Crkva je zajednica u kojoj svatko ima svoje mjesto, glas i odgovornost.
Vrijeme je da prestanemo gledati svećenike kao anđele ili demone. Oni su ljudi – poput nas – koji trebaju molitvu, podršku, razumijevanje, ali i zdravu dozu realnog pogleda. A Crkva je živa zajednica koja raste upravo onda kada prestanemo glumiti savršenstvo i počnemo živjeti iskreno, ranjivo i odgovorno — jedni za druge.
