…godine 1690. umro je Tomo Glavinić, misionar i mučenik (Žminj, 20.XII.1658. – Beograd, 8.X.1690.). Zbog osmanlijske opsade Beča teologiju je studirao najprije u Parmi i potom u Grazu. Treću probaciju završio je u Judenburgu 1688., a zatim bio poslan za misionara u pogranične gradove s Osmanskim Carstvom. Najprije je nekoliko mjeseci bio hrvatski i njemački propovjednik i dušobrižnik u Stolnom Biogradu (Alba Regia, Székesfehérvár), neko vrijeme u Osijeku, a zatim je početkom 1689. otišao u Beograd, gdje su isusovci držali privremenu rezidenciju nakon što je kršćanska vojska, pod zapovjedništvom bavarskoga kneza Maksimilijana Emanuela, 6.IX.1688. zauzela grad, stiji u članku na Istrapediji koji potpisuju Mijo Korade i Maurizio Levak. Brinuo se za duhovno dobro vojnika, trgovaca i drugih kršćana različitih nacionalnosti, budući da je poznavao više jezika, pa su ga zato nazivali apostolom svih naroda u Beogradu. Obilazio je i okolna mjesta, a često su mu dolazili po savjet i pravoslavni kaluđeri. Kad je veliki vezir Fazil Mustafa-paša Ćuprilić početkom listopada 1690. ponovno osvojio Beograd, Glavinić je s još dvojicom isusovaca ostao u gradu dvoreći ranjene i umiruće te su tada poginuli od turske sablje.
…godine 1912. rodio se Zvonimir Brumnić, svećenik (Funčići kraj Lindara, 8.X.1912. – Lovrečica kraj Umaga, 18.II.1999.). Službovao je u Zrenju (1938.-40.) i Tinjanu (1940.-43.). U rujnu 1943. bio je jedan od potpisnika Pazinske deklaracije za sjedinjenje Istre s Hrvatskom. Više mu je puta s raznih strana život u ratno doba bio ugrožen, pa ga je biskup Antonio Santin sklonio u Bazovicu kraj Trsta, napisao je Robert Matijašić. Bio je župnikom u Gologorici i Krbunama (1946.-49.), Oprtlju i Završju (do 1974.) i Lovrečici (do 1998.), gdje je umirovljen.
…godine 1920. Rodio se Zvane Črnja, književnik, kulturolog i publicist (Črnjeni kraj Žminja, 8.X.1920. – Zagreb, 26.II.1991.). S obitelji pred fašizmom pobjegao 1931. preko jugoslavensko-talijanske granice na Rječini te srednju građevinsku školu i trgovačku akademiju završio u Sušaku 1940. Pristupio je antifašističkom omladinskom pokretu istarskih emigranata, a 1938. osnovao tajnu Istarsku revolucionarnu organizaciju Mlada Istra i uređivao njezin ilegalni list Sloboda, piše Boris Domagoj Biletić. Od 1941. do 1945. bio sudionik NOP-a u Istri i Gorskom kotaru, gdje je uređivao Goranski vjesnik (1943.) i Hrvatski list (1944.–45.). Potom glavni urednik Glasa Istre u Rijeci (1945.–46.) te u Zagrebu glavni urednik Ilustriranoga vjesnika (1947.) i Vjesnika (1948.–49.). Nekoliko je mjeseci kao kažnjenik, bivši partijski oporbenjak (član Komunističke partije Hrvatske 1943.–45., isključen) i „špijun“ bio na Golom otoku u istražnom postupku, ali bez dokazane krivnje. Studirao je i apsolvirao na Pravnome fakultetu u Zagrebu (1950.–54.). Uređivao je časopis Otkrića (1954.–55.) i biblioteku nakladničke kuće Epoha, a 1956.–60. bio dramaturg u Zagreb-filmu te 1968.–72. uređivao riječki časopis Dometi.
Čakavski sabor, epohalnu instituciju za hrvatsku Istru, ali i čitavo današnje čakavsko područje, osnovao je 1969. i bio njegovim glavnim tajnikom do 1977. te potpredsjednikom, potičući znanstvene skupove, kulturne priredbe i dugoročne programe u Istri: Pazinski memorijal, Aleju glagoljaša, Buzetske dane, Lipa je naša Barbanština i dr. Biblioteku Istra kroz stoljeća, čijim je glavnim urednikom bio do konca života, pokrenuo je 1979. i sa suradnicima do 1990. objavio 60 knjiga u 10 kola. Časopis Društva književnika Hrvatske (danas Društvo hrvatskih književnika) Most (The Bridge) uređivao je do 1985. Najsvestraniji je, a uz Matu Balotu i najvažniji hrvatski pisac iz Istre XX. st., i jedan od vodećih čakavskih pjesnika.
…1923. godine rodio se Miljenko Benčić, ekonomist, gospodarstvenik i političar (Vela Traba kraj Berma, 8.X.1923. – Pazin, 6.I.2015.). Već početkom 1942. uključio se u NOP u Istri. U listopadu 1942. kad je trebao otići na odsluženje vojnog roka u talijansku vojsku, vodstvo NOP-a u Istri zapošljava ga preko svojih veza u Istarskom ugljenokopu Raša, jer su rudari bili oslobođeni odlaska u vojsku. S kolegama osniva tajnu trojku koja je 14.III.1943. izvršila sabotažu nakon koje sva trojica odlaze u partizane, napisao je Mirjan Rimanić. Nakon kapitulacije Italije sudjeluje 9.IX.1943. u napadima i razoružavanju postaje karabinjera u Tinjanu i vojarne u Pazinu. Tijekom 20-dnevne slobode Istre u rujnu 1943. na ispomoći je u Okružnom NOO-u za Istru, a nakon Rommelove ofenzive u listopadu 1943. radi na asanaciji terena i zbrinjavanju ranjenika. Po oslobođenju Pazina 7.V.1945. postavljen je za tajnika NOO-a kotara Pazin, a idućih godina slijede druge dužnosti.
1.IV.1959. preuzima dužnost glavnog direktora pazinske kemijsko tekstilne industrije Pazinka, osnovane 1958. kao TIP – Tekstilna industrija Pazin. Na toj dužnosti ostaje do 1.I.1989. kada odlazi u mirovinu. Pazinka se pod njegovim vodstvom od malog pogona s 10 tkalačkih razboja, izgrađenog na ledini kraj sela Valići, razvila u veliko uspješno poduzeće. Na svojem vrhuncu 1983. zapošljavala je 1.710 radnika što je bilo gotovo 30 posto svih zaposlenih na području tadašnje općine Pazin. Pazinka, predvođena Benčićem, sudjeluje u svim važnijim općinskim projektima stanogradnje, sporta i kulture. Paralelno je obnašao brojne političke dužnosti, a nakon umirovljenja aktivno se posvetio djelovanju u antifašističkim udrugama. Za aktivnost i zasluge u NOB-u i u poslijeratnoj izgradnji zemlje te razvoju proizvodnih i samoupravnih društveno-ekonomskih snaga više struko je odlikovan u Jugoslaviji, ali i Hrvatskoj.
…1926. godine rodio se Branko Marušić, arheolog (Planina kraj Rakeka, Slovenija, 8.X.1926. – Golnik kraj Ljubljane, 4.I.1991.). Od 1948. radio je u Arheološkome muzeju Istre u Puli, najprije kao pripravnik, od 1951. kao kustos. Višim kustosom postao je 1960., muzejskim savjetnikom 1978. Godine 1967.–79. bio je ravnateljem muzeja, a potom do umirovljenja 1988. voditeljem Srednjovjekovnog odjela. Ostvario je mnoga terenska istraživanja, utemeljio starohrvatsku arheologiju u Istri, sudjelovao u ustrojavanju AMI-ja i potaknuo izradu njegove stalne izložbe početkom 1970-ih. Surađivao je ili vodio radove na drugim muzejskim zbirkama i lapidarijima u Puli (franjevački samostan, Augustov hram), u Poreču, Buzetu, Novigradu, Umagu itd., stoji u članku Roberta Matijašića. Bavio se pitanjima ranosrednjovjekovne arheologije i povijesti Istre, proučavajući fenomene arheološkog kontinuiteta između kasne antike i ranoga srednjeg vijeka u sakralnoj arhitekturi i skulpturi (Dvigrad, Betiga, Guran kraj Vodnjana, Rim kraj Roča), te seobe naroda u materijalnoj kulturi (langobardski grobovi na Brešcu kraj Buzeta). Posebno ga je zaokupljala tema odnosa barbariziranoga romanskoga stanovništva Istre prema doseljenom hrvatskom etnosu u istarskom ranosrednjovjekovlju, što je istraživao na mnogim iskapanjima u srednjoj i sjevernoj Istri (Mejica, Veli Mlun i Zojči brč kraj Buzeta, Brkač kraj Motovuna, Žminj, Čelega kraj Novigrada i druge).
…2006. godine umro je Milivoj Sironić, klasični filolog, grecist (Trviž, 11.III.1915. – Zagreb, 8.X.2006.). Doktorirao je 1954. temom Kritičko-egzegetički prilozi Aristotelovom ‘Ustavu atenskom’, a za docenta je izabran 1959. Godine 1960. preuzeo je Katedru za grčki jezik i književnost kao nasljednik profesora Nikole Majnarića. U zvanje redovitog profesora izabran je 1970. a umirovljen je 1983. Od 1974. do 1978. obnašao je dužnost dekana Fakulteta. U počasno zvanje professor emeritus bio je izabran 2001., a član suradnik Jugoslavenske, kasnije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti bio je od 1977.
U znanstvenom se radu bavio tekstologijom, književnom kritikom i osobito poviješću grčke književnosti, a u tom sklopu osobito Ezopovim basnama, Homerom, grčkom tragedijom, starom atičkom komedijom i lirskim pjesnicima arhajskoga i klasičnoga doba. Odabrane studije ponovo je objavio 1995. u knjizi Rasprave o helenskoj književnosti. Osim toga, prevodio je sa starogrčkoga, osobito Ezopa (prijevodi su mu, u cjelini i u izboru, izdani desetak puta), Euripida, kasnoantičke historiografe, Platona, Heraklitove fragmente, Aristotela. Monografija Povijest arhajskog i klasičnog razdoblja grčke književnosti (u knjizi Povijest svjetske književnosti, sv. 2, Zagreb 1977.) predstavlja sintezu koja je desetljećima bila nezaobilazan sveučilišni udžbenik.
…2015. Godine umro je Giuseppe – Pippo Rota, nastavnik, školski ravnatelj, novinar, prevoditelj, kazališni pisac i redatelj, društveni aktivist, političar (Siracusa, 28.XII.1936. – Umag, 8.X.2015.). Od 1961. aktivan je na Bujštini kao učitelj talijanskog i francuskog jezika i promotor prava i institucija talijanske nacionalne zajednice na tom teritoriju. U dva je mandata obnašao dužnost ravnatelja Talijanske osnovne škole “Galileo Galilei” u Umagu, a deset godina bio je ravnatelj Talijanske srednje škole u Bujama. Radio je kao spiker i novinar na Radiju i TV Koper-Capodistria. Bio je i kazališni redatelj te autor komedija na istrovenetskom dijalektu, sakupljenih u publikaciji Teatro (2004.). Bio je istaknuti predstavnik talijanske manjine, obnašajući i rukovodeće dužnosti u njezinim organizacijama. Bio je predsjednik Talijanske unije (Unione Italiana) 1992.-2002., a u tri mandata predsjednik Zajednice Talijana “Fulvio Tomizza” iz Umaga. U lokalnoj politici višekratno je biran za vijećnika: godine 1993. bio je nositelj liste Istarskog demokratskog sabora (IDS) za Općinsko vijeće Umaga te je izabran za njegovog predsjednika, u mandatu 1997.-2001. bio je također predsjednik, tada Gradskog vijeća Umaga, a 2005.-09. njegov potpredsjednik. U međuvremenu je 2001.-05. bio podžupan Istarske županije, izabran prethodno u njezinu skupštinu s liste IDS-a, stoji u članku kojeg potpisuje Ivana Martinčić.
