(Piše: prof. Lidija Košir)
Većina okupljenih bili su mladi. Koncert koji se odvijao na zagrebačkom Hipodromu bio je sve osim običnog glazbenog događaja. Bio je to trenutak obilježen molitvom, domoljubljem, pjesmom, zajedništvom i – prema nekima – znakovima s neba. Netko će to nazvati fenomenom zvanim “Thompson”, netko možda drugačije, no jedno je sigurno: nešto se dogodilo. I događa se.
Promatrajući spektakl i razgovarajući s onima koji su prisustvovali, teško je ignorirati osjećaj koji se među njima provlači – kao da ih se mjesecima prije pokušavalo zastrašiti. Mediji su danima, pa i tjednima, širili strah od nereda, kaosa, nasilja. A što se dogodilo? Ništa. Niti jedan incident, niti jedan zastoj u prometu. Organizacija – vrhunska. No više od organizacije, nešto drugo je funkcioniralo: unutarnji red jednog naroda.
Pola milijuna ljudi, većinom mladih, pokazali su da mogu kad žele. Došli su bez straha. Došli su – zašto?
Psihološki pogled: praznina traži sadržaj
Kroz godine, mnogi su mladi odrastali u društvu koje je sustavno relativiziralo vrijednosti. Obitelj, vjera, zajedništvo – pojmovi su koji su često ismijavani ili predstavljani kao nazadni. Rezultat? Egzistencijalna praznina.
Psihologija nam kaže da čovjek ne može živjeti bez osjećaja smisla i pripadnosti. Viktor Frankl, poznati psihijatar i logoterapeut, naglašavao je kako je upravo potraga za smislom osnovna pokretačka snaga ljudskog bića. Ako društvo ne ponudi vrijednosti, čovjek će ih tražiti negdje drugdje – ponekad i na koncertu.
Na Hipodromu nismo svjedočili samo pjesmi. Svjedočili smo masovnom emocionalnom rasterećenju, kolektivnom iskustvu koje je dodirnulo dublje slojeve bića. Ljudi su pjevali, molili, plakali, grlili se. Neki možda nisu ni znali što su točno osjećali – ali osjećali su da su dijelom nečeg većeg, nečeg važnog. Taj osjećaj ne može se zabraniti.
Thompson kao simbol?
Godinama zabranjivan, etiketiran i marginaliziran, Thompson je postao više od glazbenika. On je, htjeli to neki priznati ili ne, postao simbol otpora, identiteta, pa i duhovnosti. Njegove pjesme, premda često politički diskutabilne, diraju nešto iskonsko – potrebu za smislom, sigurnošću i pripadanjem.
Zato su na Hipodrom došli i oni koji možda ni ne znaju što točno znače kršćanske vrijednosti. Nisu nužno religiozni. No osjetili su nešto iskreno – povezanost, svrhu, zajedništvo. I to se ne može proizvesti marketinškom kampanjom. To se osjeti – ili ne osjeti. Tamo se osjetilo.
Medijski narativi i stvarnost
Zanimljivo je koliko su se medijske najave razlikovale od stvarnosti. Umjesto nasilja – mir. Umjesto mržnje – pjesma. Umjesto podjela – zajedništvo. A najzanimljivije od svega – i oni koji su ga godinama zabranjivali, sada su pjevali. Skupa s masom.
Psihološki gledano, ovo je tipičan primjer socijalnog zrcaljenja – kada zajednica nađe nešto u čemu se prepoznaje i onda to kolektivno reflektira. I da, grupa te povuče. Ali pravila su tada jasna: svi za jednoga, jedan za sve.
Zaključak: smisao ostaje
Ovaj koncert ne može se razumjeti samo politički ili glazbeno. On je bio psihološki i duhovni događaj. Praznina koja se godinama stvarala, ispunjena je – barem na jedan dan – pjesmom, molitvom, suzama i zajedništvom.
Hrvati, sviđalo se to nekome ili ne, imaju duboko ukorijenjene kršćanske i obiteljske vrijednosti. Ako ih se sustavno potiskuje, neće nestati – one će se pojaviti tamo gdje ih nitko ne očekuje.
Na kraju, sve može proći – trendovi, ideologije, politike. Ali čovjekova potreba za smislom ostaje.
To je Thompson shvatio.
I zato – pobijedio.
