…godine 1632. rodio se Paolo Naldini, koparski biskup (Padova, 15.X.1632. – Kopar, 21.IV.1713.).Svoju biskupiju je temeljito opisao u djelu Corografia ecclesiastica o’ sia descrittione della città, e della diocesi di Givstinopoli Detto volgarmente Capo d’Istria (1700.). Osim crkvenoupravnog uređenja izvorno opisuje i povijesne, vjerske, hagiografske, povijesnoumjetničke, jezikoslovne, etnološke, socijalne, etničke i prirodoslovne značajke svoje biskupije te komentira pojedina stajališta starijih pisa”a o Istri, koristeći se i danas nedostupnim izvorima. Već 1689. počeo je pripreme za utemeljenje »ilirskoga” sjemeništa u Kopru, koje je trebalo služiti i odgoju svećenika za slavensko seosko područje. Po utemeljenju 1710. i sam je pomogao u financiranju sjemeništa, koje je djelovalo do 1818, piše na Istrapediji Darko Darovec.
Naldini je jedan od rijetkih tadanjih talijanskih pisaca koji su slavenskom stanovništvu u Istri pridavali veliku važnost. Tomu je pridonijelo i njegovo stručno i svjetonazorsko oblikovanje u intelektualno razvijenim središtima sjeverne Italije i u Rimu, koje mu je služilo i u upravljanju biskupijom te u opisivanju njezinih značajki.
…godine 1878. porinut je austrougarski bojni brod Mars u brodogradilištu SST – San Rocco u Trstu pod imenom SMS Tegetthoff. Deplasman 7.400 tona, dužina 87 metara, širina 18,9 m, dubina 7,62 m. Građen je pet godina s ciljem da glavna bitnica topova bude smještena u kazemate, sa svake strane po tri. Bio je predviđen za probijanja boka neprijateljskog broda oklopljenog kljunom, a gađanje iz glavne bitnice u sudarnim kursevima, kao i kod prodora kroz neprijateljsko brodovlje, omogućeno je rasporedom topova. Svi su topovi bili teško oklopljeni, sa streljivom odmah ispod njih što je omogućavalo brzu opskrbu tijekom borbe. Nakon rekonstrukcije (1891.-93.) u Puli dobio je novi pogon s dva parna stroja Schichau i dva pogonska vijka. Preimenovan je u Mars 1912. kako bi se ime Tegetthoff ustupilo novom brodu. Nakon Prvog svjetskog rata predan je Italiji te izrezan 1920.
…1899. godine rodio se Mate Demarin, pedagog i publicist (Medulin, 15.X.1899. – Zagreb, 25.VIII.1992.).Godine 1920.–24. učiteljevao u Drenju kraj Labina, Diminićima (danas Sveti Lovreč), Gračišću (kraj Pazina) i u Smoljancima (kraj Savičente). Kako se zauzimao za uporabu hrvatskoga jezika, proganjan je, i potkraj školske godine 1923./24. bio je otpušten iz službe, piše Božo Jakovljević. U Zagrebu je 1924. upisao te 1928. diplomirao hrvatski i talijanski jezik na Visokoj pedagoškoj školi, a studij pedagogije završio je 1949. na Filozofskome fakultetu, na kojem je 1965. doktorirao radom “Hrvatsko školstvo u Istri u doba denacionalizacije i otpora naroda za njegovo očuvanje (1918–1943)”. Radio je u učiteljskim školama u Kastvu, Gospiću i Zagrebu, na Akademiji glazbe i kazališne umjetnosti na Hrvatskom državnom konzervatoriju u Zagrebu te na pedagoškim akademijama u Čakovcu i Petrinji.
Kao pedagoški pisac javio se u Učiteljskom listu u Trstu 1921., a zatim objavljivao u Savremenoj školi, Napretku, Učitelju, Narodnoj prosvjeti i dr. Napisao je Metodiku početnog čitanja i pisanja (1952.) te rasprave i dva priručnika o radnoj školi, prikazujući primjenu praktičnoga rada u nastavi, nasuprot tada prenaglašenu intelektualističkom shvaćanju u usvajanju znanja. Zauzimao se za podizanje opće stručne i metodičke izobrazbe učitelja i produženje trajanja učiteljskih škola te za otvaranje pedagoških akademija. Rezultat su njegova bavljenja poviješću školstva u Istri knjige Hrvatsko školstvo u Istri između dva svjetska rata (1972.) i Hrvatsko školstvo u Istri. Pregled razvoja (1818–1918) (1978.), u kojima je posebice obradio ulogu učitelja u prosvjetnom radu i buđenju narodne svijesti u hrvatskome narodnom preporodu. Njegovo ime nosi medulinska osnovna škola.
…1904. godine počeo je izlaziti list Omnibus koji je do 22.VI.1912. izlazio u Puli, najprije kao večernji dnevnik, poslije tjednik, pa ponovno dnevnik (jutarnji); zatim je izlazio triput, pa dvaput tjedno. Tekstovi su bili na trima jezicima (hrvatski, talijanski, njemački), a potom samo na hrvatskom i talijanskom. Imao je 2-4 stranice formata 23 cm × 31 cm, pa 20,5 cm × 46 cm. Osnovao ga je Matko Laginja, koji je postao i njegovim vlasnikom. Urednici su bili J. Kusak, Ante Belanić, Ante Volarić i Jerko Mahulja. Čitanost mu je bila dobra, napose na otocima i na kvarnerskoj rivijeri, piše Luciano Giuricin.
…1940. godine rodio se Gino Matošović, ekonomist, gospodarstvenik (Rovinjsko Selo, 15.X.1940. -Rovinj, 2.XI.2018.). Diplomirao je 1967. na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu te se iste godine zaposlio u tadašnjoj Tvornici duhana i ambalaže Rovinj, čiji je bio stipendist. Godine 1970. prelazi u rovinjsko hotelsko-trgovačko poduzeće Jadran u kojemu je obnašao niz rukovodećih dužnosti: od direktora hotela i Osnovne organizacije udruženog rada (OOUR) do rukovodioca sektora za organizaciju i razvoj, a 1975. postao je generalni direktor Složene organizacije udruženog rada (SOUR) Jadran, navodi Goran Prodan.
Godine 1977. imenovan je za predsjednika uprave SOUR-a Istra-Jadran sa sjedištem u Puli, koje je imalo za cilj objedinjavanje razvoja turističkog gospodarstva Istre. Bio je i politički aktivan. U mandatu 1974.-78. bio je zastupnik u Saboru SR Hrvatske, potom predsjednik Sekretarijata za trgovinu i turizam SRH, naposljetku i zamjenik predsjednika Komiteta za trgovinu i turizam SFR Jugoslavije. Na toj je dužnosti ostao sve do osamostaljenja Republike Hrvatske. Potom je do mirovine radio kao predsjednik uprave Istarskih autocesta, u razdoblju kada se počeo graditi Istarski ipsilon.
…1960. godine umro je Nikola Polić, književnik, novinar, publicist (Sušak, 26.XI.1890. – Volosko, 15.X.1960.). Bio je jedno od četrnaestoro djece u obitelji Ante Polića, podrijetlom iz Staroga Grada na Hvaru i Gemme Gerbaz (Grbac), Riječanke. Braća su mu bili književnik Janko Polić Kamov i glazbenik Milutin (1883.-1908.). Nekoć bogata obitelj Polić s Pećina doživjela je slom 1902., a trgovačku propast pratile su i druge nedaće, jer je većina njegove braće i sestara umrla u djetinjstvu. Otac mu umire 1905., a majka godinu dana kasnije. Preostali dio obitelji nastavio je živjeti u Zagrebu, Rijeci, Sisku, Puntu na Krku te u više talijanskih gradov, piše Goran Prodan.
Dramatični događaji u obitelji ostavili su dubokog traga i na Nikoli Poliću, koji je provodio život odgojen u kavansko-bohemskoj idili pod dalekim utjecajem Vidrića, Matoša i matoševaca. Usprkos bohemskom životu, Polić je bio savjestan knjižničar. Dužnost upravitelja Sušačke knjižnice preuzeo je 1939. i upravljao njome do 1951. kad odlazi na dugotrajno bolovanje, a potom i u mirovinu.
Uredničku karijeru počeo je u Sušačkom novom listu, koji je nakon prestanka talijanske okupacije Sušaka pokrenuo 1923. nastavljajući tradiciju Supilovih novina. Potpisivao se pseudonimom Quasimodo, prema liku Viktora Hugoa. Pisao je i za tjedni podlistak Sušačke subote. Podlistak Zagrebačke šetnje u zagrebačkim Novostima potpisivao je kao Grga Čokolin, prema liku brijača u Šenoinom Zlatarevom zlatu. U književnosti se javlja 1911. pjesmom Zastori i slijepa djevojka.
Zastupljen je u antologiji Hrvatska mlada lirika iz 1914. s Ivom Andrićem, Vladimirom Čerinom, Zvonkom Milkovićem, Jankom Polićem Kamovim, Tinom Ujevićem, Franom Galovićem i dr. Objavio je Marginalije (1921.), knjigu feljtona, kritika i eseja. U pjesničkoj zbirci Jučerašnji grad (1936.) bio je nadahnut zagrebačkim življenjem. Poslije smrti objavljena su mu izabrana djela.
…1981. godine umro je Josip Demarin, pedagog, pedagoški pisac, leksikograf, prevoditelj (Medulin, 16.I.1895. – Rijeka, 15.X.1981.).
Učiteljsku školu polazio je u Kastvu, a završio u Arbanasima kraj Zadra. Godine 1913.–15. radio je u Medulinu i Hreljićima, no austrijske su ga vlasti zbog njegova nacionalnog i kulturnog rada među Hrvatima dale zatvoriti u Ljubljani. Potom je upućen na rusku bojišnicu, gdje je 1916. prešao na stranu Rusa, stupio u Crvenu armiju, zatim u Moskvi bio predavačem na tečajevima za zapovjednike vojnih postrojbi, piše Božo Jakovljević.
Vratio se u Istru 1921. i zaposlio u Vodicama na Ćićariji, gdje je, među ostalim, osnovao mješoviti pjevački zbor, ali je zbog fašističkih prijetnji emigrirao 1926. u Jugoslaviju. Na zagrebačkoj Višoj pedagoškoj školi diplomirao je 1930. pedagogiju, psihologiju, hrvatski jezik i književnost te povijest. Predavao je na učiteljskim školama u Mariboru i Zagrebu, a 1941.–65. metodiku na višim pedagoškim školama u Zagrebu i u Splitu.
Od 1913. objavio je više od 200 pedagoških članaka i rasprava te bibliografija i sl. u stručnim i drugim časopisima (Narodnoj prosvjeti, Našoj slogi, Istarskoj riječi, Učiteljskom listu, Napretku, Građanskoj školi, Nastavnom vjesniku i dr., a najviše u Pedagoškom radu, Školskim novinama, Glasu Istre). Sudjelovao je u uređivanju Pedagogijskoga leksikona (Zagreb 1939.), a 10 godina uređivao je pedagoški časopis Napredak, u kojem je pisao ocjene i prikaze pedagoških djela. Objavio je studiju Građa za povijest pedagogije Hrvata, Srba i Slovenaca (Zagreb 1940.), opširan rad iz povijesti školstva Povijest i razvitak viših pedagoških škola u Hrvatskoj (Zagreb 1954.) i iz didaktike Nastava povijesti u osnovnoj školi (Zagreb 1961.), te Viša pedagoška škola u Zagrebu.
…2010. godine umrla je Ljubica Dugandžić (rođena Juribašić), arhitektica (Sarajevo, 25.II.1941. – Pula, 15.X.2010.). Diplomirala je 1965. na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu (1965.). Djelovala je u Mainzu (1966.–70.) i Münchenu (1970.–76.), a nakon rada u Pulaprojektu (1984.–92.) otvorila je 1992. na pulskom Vidikovcu arhitektonski studio Arca. Živjela je u Pješčanoj Uvali. Među brojnim njezinim projektima ističu se terasaste kuće u Bad Liebenzellu kraj Stuttgarta (1969.), gimnazija u Bingenu kraj Mainza (1969.), Zelene radničke kuće u pulskoj Šijani (1981.), turističko naselje u Malom Zatonu kod Zadra (1978.), kuća u Malom Lošinju (1983.), plažni objekti u Medulinu (1984.) i na pulskoj Verudeli (1984.–86.), društveni dom u Banjolama (1985.), Horse centar u Loboriki kraj Pule i pršutarnica u Galižani (1985.), interpolacija Istarske banke u Ulici Sergijevaca u Puli (1989.), stambeno-poslovne zgrade u Kandlerovoj ulici u Puli (1992.), pišu Josip Šiklić i Goran Prodan.
Od 1987. do 2010. surađivala je i izradila razne prostorne studije i projekte za obnovu i revitalizaciju graditeljskog nasljeđa u gradovima i gradićima širom Istre, od kojih se ističe suradnja s autorskim timom (Attilio Krizmanić, Jerko i Duško Marasović) na izradi studije izvornog stanja i projektu obnove zapadnog dijela pulskog amfiteatra (1984.–86.) te studija izvornog stanja i projekt obnove mletačke utvrde na vrhu pulskog brežuljka. U tom je razdoblju ostvarila rekonstrukciju Zagrebačke banke (1992.) na uglu Laginjine i Flanatičke ulice u Puli te više pulskih stambeno-poslovnih zgrada. Tijekom 2006. snima izvorno opločenje rimskog foruma u Puli, a 2007.–08. rimsko opločenje ispred, tj. zapadno od Arene. Tijekom 2010. ostvaruje se njezin zadnji istaknuti projekt većeg poslovno-stambenog zdanja u Marulićevoj ulici 5 u Puli.
