Stari su govorili: Per caritatem ad veritatem! – Po ljubavi do istine!
Današnji proučavatelji ljudskog mozga govore nešto slično. Naš stručnjak dr. Boro Nogalo kaže: Bez vanjskih čimbenika, kao što su ljubav, njega, odgoj i obrazovanje, nema normalnog rasta i razvoja moždanih struktura i njihovih funkcija. Tek uz međusobnu interakciju nasljednih i okolinskih čimbenika dolazi do stvaranja konačnog izgleda (arhitekture) i funkcije mozga. Ukoliko je u tom razdoblju dijete u mirnoj i poticajnoj atmosferi, okruženo ljubavlju i pažnjom, a roditelji se ponašaju na njemu predvidljiv način, u njegovu će se mozgu razviti veze koje će mu omogućiti uspješno svladavanje potrebnih vještina i znanja. Dodir se smatra prvim signalom koji djetetu poručuje da je voljeno i time potiče stvaranje sinapsi u njegovu mozgu…
Stručnjak dalje govori o pogubnosti negativnih dodira na dijete, agresije, zapuštanja – jednom riječju: ne-ljubavi. Mozak se fiziološki zatvara za duboka i nova znanja. Kaže se da u mozgu postoji do 100 milijardi neurona, a dnevno kroz mozak proteče oko 1.100 litara krvi, te mozak, od svih organa, troši najviše kisika. Iako čini samo 2% tjelesne mase, troši čak 20% ukupnog kisika. Sve je čudesno. A najčudesnije je to – koji je um konstruirao tako nevjerojatan organ? Može li takav sklad među tolikim neuronima biti slučajan – potpuno slučajan?
Vratimo se na onu izreku starih: Po ljubavi do istine! Ljubav je vanjski podražaj. Ona stvara poticajnu atmosferu. Mi smo ljubljeni. Ljubav polako prodire u nas, utječe na naš um i omogućuje mu da se uskladi s istinom. Stari su mislili na ljubav Božju – onu apsolutnu ljubav koja i naš um/mozak otvara za apsolutnu istinu. Mozak je organ istine! (M. Foucault)
Drugi naš stručnjak za mozak, dr. Goran Ivkić, kaže: Spoznaja Vječnoga, spoznaja početka i kraja ili spoznaja velikoga Kreatora tisućljetna su pitanja koja su još uvijek aktualna, pa se zbog toga može reći i da su nam na neki način urođena. Urođeno nam je svima isto pitanje: Zbog čega sam tu i kako ću završiti? Svatko razuman nada se da njegova misija na ovome svijetu nije samo nastanak i nestanak, nego da je dio neke veće priče. Gledajući svemir i ljudski mozak kroz brojke i nevjerojatno precizne zakonitosti, ne možemo se oteti dojmu da sve to nije moglo nastati slučajno tijekom milijardi godina. Skladba treba dirigenta, predstava i film ne nastaju bez redatelja, pa tako vjerujem da niti sav taj nevjerojatni moždani sklad ne može biti rezultat slučajnog odabira.
Za kraj – naš um/mozak ne može zamisliti dirigenta koji mrzi glazbu ili redatelja koji mrzi kazalište ili film. Ljubav sve pokreće. Nadahnjuje. Ljubav nas stvara i goni. Ona nas dovodi do istine. A opet – istina je ljubav. Bog je ljubav! Deus caritas est!
Stvarajmo poticajnu atmosferu: Ljubimo jedni druge!
