Vrijeme prolazi, a sjećanja blijede. Meni se čini da je to bilo 1988. ili 1989., a sestri da je možda bilo malo kasnije kada smo prvi i jedini put s roditeljima ljetovali u Dugoj uvali. Bio je to tada tek sagrađen, moderan i hortikulturno izrazito uređen turistički kompleks (još uvijek se sjećam zaglušujuće glasnih cvrčaka i mirisa raslinja) koji je dotad zapostavljenu istočnu istarsku obalu (izuzev Rapca, i naravno Opatije) kasnih 80-ih trebao otvoriti prema turističkom razvoju. Kada je nešto novo onda izgleda blještavo, pa čak i spektakularno, tako sam tada doživio Dugu uvalu.
Smješteni smo bili u apartmanskom nizu koji i danas nosi ime Črešnja (Trešnja), a do mora su vodile strme stube. Toliko strme da je sestra pala po njima i slomila ruku. Kaže danas da je imitirala oca koji je frajerski hodao po stubama istovremeno čitajući novine, pa je i ona to pokušala sa svojim, pretpostavljam, dječjim časopisom. Tada je izdržavala, trpjela i kupala se, glumeći da se samo natukla, kako roditelji ne bi prekinuli ljetovanje. Kasnije po povratku se požalila pa je rentgen pokazao napuknuće ruke. Ništa strašno.
Ovaj je turistički kompleks gradila zagrebačka Industrogradnja, pa su u našem turističkom nizu s roditeljima (zaposlenim u toj firmi) na ljetovanju boravili brojni zagrebački dječaci i djevojčice (djeca zaposlenika) među kojima se isticala jedna Magdalena u koju su svi dečki bili zaljubljeni u tih tjedan ili 10 dana koliko smo tamo boravili. Dječje igre su na hodnicima i terasi niza Črešnja bile svake večeri. Bilo je i pazinske (istarske) djece, a čini mi se da je to bilo povezano s tvrtkom Istracommerce u kojoj je moj otac radio, pa je vjerojatno preko njih dobio obiteljsko ljetovanje. Ne mogu se sjetiti, jer sam tada imao 7 ili 8 godina, ako sam u pravu s godinom kada smo boravili ondje.
I sestri i meni je u snažnom sjećanju ostalo kada smo iznajmili pedaline i otišli sve do kraja uvale s lijeve strane gdje se na stjenovitoj obali nalazilo nepregledno “more” pedoći (dagnji) koje smo dijelom pokupili u naša dva (ili jedno?) plovilo, a potom je majka u apartmanskoj kuhinji napravila odličnu večeru. Ima još sjećanja, ali su mi nesigurna. Recimo da je tamošnji hotel Croatia bio izgrađen, ali da još nije radio. Trebalo bi pronaći obiteljski album sa slikama da nadopuni, ali ovo je samo impresija, a ne znanstveni članak.
Da mi sjećanja ne bi pomutili naknadni podaci, tek sada sam išao pogledati što o ovoj uvali kaže Istrapedia. U članku kojeg potpisuje Mladen Ferenčić stoji: “Izgradnja turističkog kompleksa započela je 1986. za potrebe dječjega odmarališta. U projekt se uključilo oko 300 hrvatskih poduzeća; građevinske radove i poslije upravljanje objektima preuzela je Industrogradnja. U razdoblju 1988.–91. dovršeno je 700 apartmana za prihvat oko 2100 osoba te hotel Croatia s 252 kreveta. U sklopu hotela otvoren je 1996. zdravstveno-rekreacijski centar sa zatvorenim bazenom, ambulantama, dvoranom za fitness i sadržajima za wellness, osobito za goste s reumatskim bolestima i traumatskim posljedicama. Uz zdravstveni turizam, omogućen je i razvoj aktivnoga sportsko-rekreativnoga turizma na teniskim i golfskim terenima, polivalentnom igralištu za nogomet, rukomet i odbojku te boćalištu. Dogradnjom depandanse proširen je hotelski smještajni kapacitet na 2.600 kreveta. Nakon niza vlasničkih pretumbacija i sporova hotel Croatia sada posluje kao resort Duga Uvala. Okolno obalno područje obraslo mediteranskom vegetacijom ima izraženu ambijentalnu vrijednost“.
Nekoliko desetljeća kasnije, zapravo jučer, prvi sam se put vratio u ovu uvalu o kojoj je napisano mnogo novinskih članaka s obzirom na sudsku trakavicu oko vlasništva što je posljedično dovelo do propadanja nekoć izrazito perspektivnog turističkog kompleksa… S obzirom na pročitano i viđeno u novinama svih tih godina nisam prije želio kvariti ugodna sjećanja, ali došao je dan kad sam odlučio u društvu posjetiti ovo mjesto. I to na oblačan, maglovit dan, s povremenom sitnom kišicom, ali stigli smo preko Krnice, Šegotići i Pavičini, pa nizbrdicom do avetinjskog turističkog naselja. Potpuno prazno parkiralište, pa pješice do rta Škrila s desne strane uvale gdje se nalazi napušteni zidani ugostiteljski objekt, a vjetar stvara znatne valove koji udaraju u obalu.
Opet u automobil, pa do apartmanskih nizova koji i danas plijene pažnju bogatim raslinjem, ali realno izgledaju još solidno i očito su još ljeti u upotrebi. Ovako izvana gledajući ne bih imao ništa protiv da u njima ponovo ljetujem. Rijetko, ali negdje se vidi jedno ili dva upaljena svjetla. Netko ondje i sad boravi. Ispred apartmana nekoliko automobila uglavnom sa slovenskim registracijskim pločicama.
No, sablasni prizori nalaze se na samom dnu gdje se nalazi mastodontski hotel Croatia čija dva objekta spaja derutni nathodnik. Zatvorene rampe, građevinski materijal sa strane, samonikla bujad niče iz pukotina… Na ulazu stoji natpis “Resort Duga Uvala” s pozdravima: Dobrodošli; Benvenuti, Willkommen, Welcome te добро пожаловать. Kako je vidljivo posljednji, ruski pozdrav bio je prebrisan s bijelom nalijepnicom, ali ju je netko u međuvremenu otrgnuo.
Glomazni hotelski kompleks nalikuje scenografiji za nekakav mračni britanski slikopis s obala Atlantika. Na ulazu u hotel na tlu nalazi se paket poštanskih omotnica. Nismo ga dirali, ali što je oku vidljivo može se fotografirati. Na vrhu je pismo naslovljeno na Hotel Duga uvala d.o.o. (čiji je direktor kontraverzni Josip Galinec – kaže kasnije sudski registar) odaslano od Prekršajnog odjela Općinskog suda u Puli što naslućuje da pravna trakavica još nije gotova. Nailazimo i na tri muškarca za koje ne znamo jesu li čuvari ili su također odlučili posjetiti ovo mjesto, kao i na četvero mladih ljudi na igralištu s ne znam kojim motivom, ali nogomet nisu igrali.
Konačno stižemo do uvale koja i dalje izgleda prekrasno. Ovdje su valovi daleko blaži pošto ih uvala umiri, ali svejedno je naš drug uspio nogama upasti u more kada je htio provjeriti da li je voda dobra za kupanje. Bit će za mjesec, dva, možda se i vratimo. S druge strane hotela još sumorniji prizori, u jednoj golemoj otvorenoj prostoriji nalazi se gomila crnih vreća ispunjenih plastičnim bocama – pravo malo bogatstvo na otkupnoj stanici. Tu je na putu jedna metalna žlica, a malo dalje malecka kapelica zatvorena lokotom. Preko puta ispražnjeni bazen, jedna velika plama i jedna manja. I to bi bilo to.
S melankoličnim stanjem uma, dok nam kišica rominja po fotoaparatu, napuštamo ovu u sjećanjima još uvijek dragu postaju.
Pogledajte galeriju fotografija
