PIŠE: grupni voditelj Instituta za grupnu analizu prof. Lidija Košir

Evo nas opet. Rujan kuca na vrata, a s njim i sezona povratka u školske klupe. Roditelji vade kalendare i pokušavaju uskladiti posao, slobodno vrijeme i školske rasporede. Učitelji se vraćaju ploči, a djeca… pa djeca bi najradije ostala na TikToku. I tako svake godine ista priča – netko očekuje red i disciplinu, netko zabavu i smisao, a netko samo želi preživjeti do ljeta.

Kad škola glumi vremeplov

Društvo je odavno prebacilo brzinu u petu, samo školstvo kao da još uvijek vozi fiću iz ’70-ih. Dok djeca žive u realnosti notifikacija, algoritama i umjetne inteligencije, mi ih smještamo u klupe i tražimo da pet sati dnevno nepomično gledaju u ploču. Ako se usude pomaknuti, mobitel leti u ladicu kod ravnatelja, a dijete psihologu na razgovor.

Psiholozi će vam reći: pažnja današnje djece kraća je nego ikad. Ali ono što se prešućuje jest da nije nužno “pala”, nego se jednostavno prilagodila svijetu u kojem žive – brzoj izmjeni podražaja i raznolikim izvorima informacija. I dok su oni već odavno prešli na “Netflix način razmišljanja” – kratke epizode, jasne poante, interaktivnost – škola i dalje nudi maratonske predavanja u jednom tonu.

Učitelji kao terapeuti, roditelji kao kritičari

Profesori, dakle, ulaze u razred i ponavljaju gradivo. Djeca se vrpolje, a roditelji se pitaju: “Zašto moj mali ne može biti miran kao ja kad sam bio u školi?” E pa, dragi roditelji, možda zato što vaš mali danas živi u potpuno drugačijem psihološkom ekosustavu.

Današnja djeca razvijaju multitasking vještine u dobi u kojoj smo mi još listali slikovnice. Njihov mozak drukčije procesuira informacije, a frustracija s jedne i s druge strane često završava – etiketiranjem. “Nemirni”, “lijen”, “nesposoban koncentrirati se”. A zapravo se radi o sukobu dva svijeta.

Mala psihološka istina

Kad dijete kaže “dosadno mi je”, ono ne znači “ne želim učiti”. To često znači: “Ne vidim smisao u ovome.” A smisao je gorivo za motivaciju. To znaju svi psiholozi, ali školski sustav kao da uporno gura benzin u dizel motor. I onda se čudimo što škripi, a često i stane.

Ironična, ali ozbiljna pitanja

Možda je vrijeme da umjesto vječnog “u moje vrijeme bilo je bolje” pitamo:

-kako bi izgledala nastava u kojoj djeca ne mole za kraj sata, nego pitaju za još?

-što bi se dogodilo kad bismo tehnologiju prestali tretirati kao neprijatelja, a počeli je koristiti kao alat?

-i najvažnije: možemo li prestati dijeliti etikete i početi razumjeti psihološke potrebe djece koja žive u 2025., a ne u 1985.?

Jer istina je – svake godine govorimo da je “ova generacija gora”. A zapravo je samo – drukčija. Možda je na nama da budemo napokon dovoljno fleksibilni i to priznamo.

Do tada, dragi roditelji i učitelji – sretno vam u preživljavanju. A djeco, držite se. Vidimo se na kraju školske godine, kad ćemo svi zajedno na grupnu terapiju.

 


OZNAKE: