Gledajući globalno, danas smo umanjili fizička trpljenja. Ne rade se teški poljodjelski poslovi, imamo nadohvat ruke vodu, struju, lijekove… Izgledalo nam je da ćemo tako smanjiti i duševne patnje. Međutim, događa se suprotno. Duševna trpljenja su, bez sumnje, narasla. Tomu ima bezbroj razloga, a jedan od njih vjerojatno je i to što svi očekujemo da ćemo više uživati. To očekivanje učinilo nas je nespremnima na patnju. Pustinjski oci su govorili da mnogo trpe oni koji se navikavaju na uživanje i očekuju uživanje.
Patnja je neminovna. Stari je Propovjednik govorio da je cijeli život trpljenje. A sv. Pavao je hrabrio svoju braću riječima: Tko god hoće pobožno živjeti u ovom svijetu, neka se pripravi na trpljenje. Gotovo iste riječi nalazimo i kod drevnog mudraca Siraha: Pripravi, sinko, dušu svoju na kušnje i patnje. Onaj tko se pripravlja na patnje i očekuje ih, kada dođu, lakše ih podnosi. Ta logika danas baš i ne prolazi. U zraku je neka tiranija prisilnog uživanja. Pod svaku cijenu život mora biti uživanje i ništa ispod toga. Stidimo se priznati svoja duševna trpljenja, ali ona izbijaju iz svake naše pore.
Krist je svoje učenike stalno pripravljao na patnju i križ: Tko hoće svoj život sačuvati, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život radi Mene, taj će ga dobiti. Uzmi svoj križ i idi za Mnom. Sin Čovječji bit će predan, mučen i ubijen… On je neizmjerno trpio, ali je, očito, bio pripravan na to. Getsemani Ga nije iznenadio. Išao je prema njemu i prošao kroz njega.
Sv. Pavao je govorio da uživa u trpljenjima poradi Krista i pozivao učenike da u Krista ne samo vjeruju, nego da za Njega trpe.
Ići u brak i misliti da će biti samo uživanje za čas se pretvori u nepodnošljivu patnju. Isto je tako i sa pozivom na posvećeni život. Općenito, sa svakom službom i cijelim životom. Patnja se nikako ne može iskorijeniti.
Kako se pripraviti za trpljenje? Možda je prvi korak da se odričemo iluzije o trajnom uživanju i upornog, idolatrijskog forsiranja užitaka. Patnju ne možemo, a donekle i ne smijemo, željeti. Nju možemo samo prihvaćati i, po milosti, uzdizati na višu razinu, na dublji smisao.
Za one koji se bore živjeti u milosti vrijedi: što su veća trpljenja, veće su i utjehe. U trenutcima križa ostvaruje im se ona iz evanđelja: Tko ima, nadodat će mu se. Franz Jägerstätter, koji je u nacističkom zatvoru pisao pisma svojoj ženi, nakon što je zbog vjernosti savjesti izgubio sve — nije htio izgovoriti prisegu Hitleru — i uskoro će biti pogubljen, svjedoči kako je tada primio dotad nepoznat mir i milosti koje nije imao dok je bio na slobodi.*
Raspeti nam uvijek obećava utjehu. Uostalom, obećao nam je dati Duha Tješitelja. Duh Tješitelj nas pripravlja na trpljenje i tješi nas dok trpimo. On nas nadahnjuje da se odričemo duha laži koji nas uvjerava da ne smijemo trpjeti, da je križ neprihvatljiv – Odlazi Sotono! On nam daje snagu za ustrajnost, da ostanemo vjerni i kad patimo. Oslobađa nas od neurotičnih trpljenja koja ne moramo nositi i osposobljava nas ući u trpljenja u koja moramo ući – da ne bismo iznakazili vlastiti život i živote onih oko sebe.
Zamislimo čovjeka koji ne može prihvatiti trpljenja što ih donosi odgovornost očinstva, pa dane provodi po kladionicama. Ili čovjeka koji odbija priznati da je bolestan. Ili nekoga tko je ponižen i kuha se u mračnim mislima.
Duše Sveti, nauči me trpjeti – inače ću se natrpjeti.
* Pisma Franza Jägerstättera, pisana u nacističkom zatvoru, zajedno sa stvarnim događajima iz njegova života, poslužila su kao temelj za film Skriveni život (A Hidden Life, r. Terrence Malick). Pisma su dostupna i na hrvatskom jeziku.
