Bio je i začetnik Festivala fantastične književnosti te prvi i najdugovječniji urednik godišnjih zbirki kratkih SF&F priča, koje je uređivao petnaestak godina. Zahvaljujući njegovim nastojanjima i sustavnoj promociji Jure Grando, legendarni štrigun (vampir) iz Kringe, danas je dio opće kulture…
…godine 1809. potpisan je Šenbrunski (Schönbrunnski) mir, (Mir u Schönbrunnu, poznat i kao Bečki sporazum), mirovni ugovor sklopljen u bečkom dvorcu Schönbrunnu 14.X.1809. između francuskog cara Napoleona Bonapartea i austrijskog cara Franje I.
Uslijedio je nakon Napoleonove pobjede u bitki na visoravni Wagram kraj Beča 6.VII.1809. Ugovorom je Austrija morala pristati na nove teritorijalne ustupke. Tako su zapadna Koruška s Beljakom, Gorička, Trst, Kranjska s Istarskom knežijom (Pazinska knežija op.) te civilna i vojna Hrvatska između Save i mora pripali Francuskoj, koja ih je spojila sa svojim istočnojadranskim posjedima (nekadašnjim mletačkim posjedima Istrom i Dalmacijom te područjem nekadašnje Dubrovačke Republike) i tako osnovala novu političku cjelinu, Ilirske pokrajine, piše u Istarskoj enciklopediji Slaven Bertoša, a nadopunjuje Maurizio Levak.
Habsburška Monarhija time je izgubila pristup moru, morala je smanjiti vojsku na 150.000 ljudi i platiti veliku ratnu odštetu u iznosu od 85 milijuna franaka. Usto je morala predati Elektorat Salzburg Bavarskoj, zapadnu Galiciju s Krakovom Varšavskom Vojvodstvu, a istočnu Galiciju Rusiji.
…godine 1910. rodio se Eduard Čalić, povjesničar i publicist (Marčana, 14.X.1910. – Salzburg, 29.VIII.2003.).
Nakon pripojenja Istre Italiji s obitelji se morao 1921. iseliti u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, piše Darko Dukovski. Diplomiravši na Pravnome fakultetu u Zagrebu 1937., zaposlio se u zagrebačkim Novostima, a 1939.-41. njihov je dopisnik iz Berlina. Pri pokušaju ilegalnoga odlaska iz Njemačke 1942. uhićen je i s mnogobrojnim antifašistima poslan u koncentracijski logor Sachenhausen-Oranienburg. Ondje je dočekao svršetak rata, a zatim se vratio u Pulu.
Bio je suradnik Crvenoga križa 1945.-46., potom 1946.-59. u Parizu novinar i komentator dnevnika Combat te suradnik novinske agencije Opera Mundi, koja je njegove radove plasirala po cijelome svijetu. Zajedno s Jeanom Cocteauom 1958. organizirao je spektakl pod nazivom „Zemlja i kozmos“. Do 1975. boravio je u Zapadnome Berlinu, gdje je 1963. doktorirao. Od 1975. živio je u Francuskoj te od 1984. u Salzburgu. Od 1968. do kraja života bio je glavni tajnik „Međunarodnoga komiteta za znanstveno proučavanje uzroka i posljedica II. svjetskog rata“ u Luksemburgu. Autor je, voditelj i organizator niza likovnih izložaba, radiodrama i znanstvenih skupova.
Najviše se bavio istraživanjima razvoja nacizma, Trećega Reicha, koncentracijskih logora, židovskoga pitanja, posljedica II. svjetskog rata, Trećega svijeta i borbe za mir. Najvažnija su mu djela: Hitler ohne Maske, 1969. (Hitler bez maske, 1985.), Himmler et son empire, 1966. (Himmler i njegovo carstvo, 1982.), Evropska trilogija 1-3, 1993., Europa gledana s Balkana, 2000. i Od Hitlera do Bin Ladena, 2002. Autor je monografija o Kini, Indiji, Sibiru i dr. Dobitnik je mnogih međunarodnih nagrada i pohvala za borbu protiv totalitarizama i neofašizma.
…godine 1998. umro je Drago Jerman, partizanski prvoborac, časnik JNA, narodni heroj (Naklo kod Črnomelja, Slovenija, 13.VIII.1919. – Pula, 14.X.1998.).
Početak Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji zatekao ga je u Boki kotorskoj. Odatle se vraća kući te se u kolovozu 1941. priključuje Osvobodilnoj fronti. Sudjeluje u organizaciji Narodnooslobodilačkog pokreta u Beloj krajini, a 1942. postaje članom Komunističke partije Slovenije. Kao sposoban i hrabar borac brzo napreduje u partizanskim postrojbama: postaje zapovjednikom voda, pa čete te bataljuna, a 1944. i zapovjednikom 12. slovenske (štajerske) udarne brigade, naposljetku je operativni časnik pri Glavnom stožeru Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Slovenije za 7. korpus. Tijekom rata tri puta je ranjen, a nakon posljednjeg, teškog ranjavanja upućen je potkraj rata na liječenje u Bari, piše Goran Prodan.
U poraću je 1950. završio Višu vojnu akademiju u Beogradu te je obnašao visoke dužnosti u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Bio je načelnik stožera vojvođanske divizije, zapovjednik travničkog garnizona, načelnik u Vojnoj akademiji JNA, načelnik operativnog odsjeka Niškog korpusa i zapovjednik planinske brigade. Godine 1966. unaprijeđen je u čin general bojnika. Po umirovljenju živio je u Puli, gdje je i dalje bio društveno aktivan.
Narodnim herojem proglašen je 27.XI.1953. K tome, nositelj je Partizanske spomenice 1941. te brojnih jugoslavenskih ordena – za hrabrost, zasluga za narod sa srebrnim zracima, bratstva i jedinstva sa srebrnim vijencem, narodne armije sa zlatnom zvijezdom i dr.
…godine 2023. umro je Davor Šišović, novinar, publicist, književni kritičar, enogastronomski promotor, kvizaš (Pazin, 3.II.1965. – Hum u Istri, 14.X.2023.).
Kao srednjoškolac počinje objavljivati u školskom listu „Stvarnost“, a u istom razdoblju počinje pisati vijesti iz Pazina za Večernji list, napisao je o njemu na Istrapediji Mirjan Rimanić. Nakon srednje škole upisuje Fakultet političkih nauka u Zagrebu na kojem apsolvira 1987. Za vrijeme studija priključuje se redakciji „Studentskog lista“, a istovremeno piše za neka izdanja kuće „Vjesnik“, ponajprije za „Vikend“ u kojem objavljuje teme iz graničnih područja znanosti, primjerice, o templarima, masonima i tomu sličnom, pokazujući zanimanje za fantastiku kojoj će se kasnije strastveno posvetiti.
Povratkom u Istru, 1987., postaje dopisnik Radio Pule iz Pazina. Kao radijski novinar pokreće popularnu emisiju „Selo moje malo“ predstavljajući slušateljima gotovo sve aspekte zavičajne tradicije. Posjetivši s mikrofonom u ruci mnoga sela u svim krajevima Istre prikupio je obilje informacija koje su obogatile njegovo znanje o Poluotoku i spoznaje o istarskoj pučkoj tradiciji i kulturi općenito, koje je predstavljao slušateljima. Početkom 1990-ih surađuje s „Nedjeljnom Dalmacijom“ u kojoj objavljuje zapažene političke komentare koji ga etabliraju kao jednog od najboljih političkih novinara u Istri. Godine 1994. zapošljava se u istarskom dnevniku Glas Istre. Ubrzo se afirmirao kao vrhunski novinar izuzetno cijenjen u širokom krugu čitatelja. Bavio se vrlo širokom tematikom, a uz dopisničko, dnevno izvještavanje, bio je uvaženi književni kritičar, promotor književnosti i enogastronomije. Bavio se i poljoprivrednim temama, zavičajnom poviješću i tradicijom. Sredinom 2020. odlazi iz Glasa Istre te krajem iste godine otvara obrt i pokreće informativne mrežne stranice bookaleta.com („portal za kulturu stola u Istri“) nastavljajući pratiti i promovirati istarsku enogastronomiju, tradiciju i inovacije.
Bio je organizator brojnih kulturnih, gastronomskih i raznih drugih događanja, uvijek nastojeći afirmirati zavičajne vrijednosti, ne samo kao zanimljivo štivo, već i stvarne činjenice kao što su istarski pršut, pazinski cukerančić i istarska kobasica, čijoj je zaštiti također dao svoj doprinos. Još ranije sa skupinom istomišljenika 1997. pokreće Jules Verne Club s ciljem promocije Pazina kao mjesta radnje u Verneovom romanu Mathias Sandorf. Iz Jules Verne Cluba razvila se udruga za promicanje znanstvene fantastike, fantastike, mitologije i alternativnih znanosti Albus. Osim održavanju Dana Julesa Vernea, Šišović je dao ogroman doprinos Istrakonu, pazinskoj konvenciji znanstvene fantastike i fantasyja.
Bio je i začetnik Festivala fantastične književnosti te prvi i najdugovječniji urednik godišnjih zbirki kratkih SF&F priča, koje je uređivao petnaestak godina. Zahvaljujući njegovim nastojanjima i sustavnoj promociji Jure Grando, legendarni štrigun (vampir) iz Kringe, danas je dio opće kulture. I sam je pisao znanstvenu fantastiku pa je za priču „Zavarivači“ dobio hrvatsku nagradu Sfera za najbolju kratku SF priču u 2014. Bio je i poznat kao zaljubljenik u kvizove s kojih se rijetko vraćao praznih ruku. Zahvaljujući njegovom zalaganju, Pazin danas ima Ulicu Julesa Vernea i Kuću za pisce / Hižu od besid namijenjenu autorima koji stvaraju boraveći u njoj, a Pazin je postao članom međunarodne Udruge gradova književnosti, piše njegov novinarski kolega Mirjan Rimanić.
