Početkom 20. stoljeća jedna od socioloških pojava koje su obilježile pulsko društvo bila je otvaranje javnih kuća.
Te su se javne kuće redovito posjećivale i njihov se broj neprestano povećavao. U prvih nekoliko godina 20. stoljeća bilo je otvoreno 7 javnih kuća dok ih je do 1914. godine bilo čak 15 na području Pule.
Pula, grad mirnih noći i reda
U Puli je onda bilo reda! Ono što je bilo karakteristično za prijateljice noći je da su se izvršavali redoviti zdravstveni pregledi prostitutki, te ih se testiralo na spolne bolesti.
Jedan od problema koji se povećavao s godinama bilo je organiziranje prostitucije u privatnim stanovima. Jer nisu sve stale u javne kuće. Njihov bijeg s pulskih ulica dogodio se zbog redarstva koje je kontroliralo takve aktivnosti. Što se tiče godišta prostitutki, ono je bilo raznoliko. Bilo ih je svih dobnih uzrasta, od 18 do 50 godina.
“Leptirice” ili “Farfalline”
Njihovo zanimanje je nazivano različitim nadimcima, a jedan od najčešće korištenih bio je “leptirice” ili “farfalline”, jer kao što leptiri lete s cvijeta na cvijet, tako i one s muškarca na muškarca. Drugi naziv koji nalazimo često u povijesnim dokumentima je “Le vestali di madam Conte”. Madam Maria Conte bila je vlasnica jedne od javnih kuća u Puli. Naziv “Le vestali” iliti “Vestalke” potiče od naziva za svećenice reda Veste koje su održavale vječnu vatru u njezinu svetištu. I sve su bile djevice.
Pulski doktor Valentin Lucas, je u dogovoru s gradskom upravom i vlasnicima objekata obavljao preglede prostituki dva puta tjedno po javnim kućama. Preglede je obavljao sistematski po tada najsuvremenijim medicinskim pravilima, s ciljem otkrivanja oboljelih od tada poznatih spolno prenosivih bolesti: luesa (sifilis), gonorrhoeae (kapavac), ulcusa molea (meki čankir) i dr.
Higijena “Vestalki” po pulskom doktoru Valentinu Lucasu
Jako mu je bila važna higijena prostitutki. Doktor Lucas je zahtjevao da se svaka djevojka mora barem dva puta tjedno okupati; da nakon svakog spolnog odnosa moraju oprati genitalije mlakom vodom; da djevojke s pojačanin iscjetkom moraju jednom dnevno isprati spolovilo s mlakom hipermanganovom otopinom; da svaka mora, za vrijeme menstrualnog ciklusa, najmanje nekoliko dana prestati sa seksualnom aktivnošću; prije svakog snošaja djevojka morala je svoje goste pregledati te postoji li iscjedak, čirevi oko spolovila ili osip, morala je odbiti kontakt.
Naredio je: “Svaka prostitutka za normalan rad mora posjedovati vlastiti pribor: bide ili zdjelu za pranje genitalija, špatulu za usta, ogledalo, ispiralo (irigator) s nastavkom te otopinu hipermangana”.
Zaključno, pojava i širenje javnih kuća u Puli početkom 20. stoljeća ne može se promatrati izvan konteksta činjenice da je grad tada bio važna austrougarska vojna luka.
Velika koncentracija vojnika i časnika značila je i povećanu potražnju za “prijateljicama noći”, što je dovelo do naglog porasta broja javnih kuća i strogo reguliranog sustava kontrole zdravlja prostitutki.
Nakon demilitarizacije grada, taj je segment društvenog života gotovo nestao, no danas, kada se ponovno najavljuje aktiviranje određenih vojnih kapaciteta u Puli, otvara se i pitanje hoće li slične društvene pojave ponovno naći svoje mjesto u sjeni vojnih struktura.
