U vrućem ljetnom danu kakvih ovog ljeta u kontinuiteta zaista ima malo previše susreli smo se s profesorom Robertom Matijašićem u hladu prozračnog pulskog ugostiteljskog objekta Circolo u samoj jezgri Pule. Povod intervjua je bila akademska titula.
Skraćena biografija s Istrapedije navodi: Matijašić, Robert, arheolog i povjesničar, akademik (Pula, 26.VII.1957.). .). Otac mu je bio liječnik, kirurg Ivan Matijašić, a majka Edvige (1930.-2007.), rođ. Pikec (Picchi) iz Gorice, bila je medicinska sestra – instrumentarka. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1979. arheologiju te engleski jezik i književnost. Iste se godine zaposlio u Arheološkom muzeju Istre u Puli kao kustos. Magistarsku radnju Ageri antičkih kolonija Pola i Parentium i njihova naseljenost od I. do III. stoljeća obranio je 1985., a doktorsku disertaciju Gospodarska povijest antičke Istre: arheološki izvori za poznavanje društveno-gospodarskih odnosa u Istri u antici 1994. Bio je ravnatelj AMI-ja od 1991. do 1994. Uključio se u visokoškolsku nastavu 1991. kao vanjski suradnik na Odsjeku za likovne umjetnosti tadašnjeg Pedagoškoga fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Od 1996. stalno je zaposlen na Filozofskom fakultetu u Puli na Odsjeku za povijest, a od 2018. na Odsjeku za arheologiju. Na matičnom fakultetu bio je 1998.-2002. prodekan za znanost i istraživanje, a 2002.-06. dekan. Od siječnja 2006. privremeni je prorektor za nastavu i znanost novoosnovanoga Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, od listopada 2006. prorektor za znanstveno-istraživačku djelatnost te 2009.-13. rektor. Od 2015. predsjednik je Čakavskog sabora, a od 2018. predsjednik Humanističkoga društva Histria (Kopar).
Osobno radi se o jednom od mojih omiljenih sveučilišnih profesora tijekom godina studiranja povijesti i hrvatskog jezika s kojim nisam izgubio kontakt viđajući se na brojnim znanstvenim simpozijima tijekom godina koje sam novinarski pratio. Odaje ga stanovita mirnoća, staloženost, razboritost, otvorenost, uključivost i prije svega dobronamjernost. Akademik Matijašić je tako odmah pristao na prvi intervju iako se radi o potpuno novom portalu bonton.hr koji tek treba pronaći svoje mjesto na medijskom nebu.
U svibnju ste postali redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti s područja Istre (uz akademika Josipa Bratulića). Što to za Vas znači na osobnom, znanstvenom, ali i emocionalnom planu?
― To je velika čast i istovremeno i obaveza što znači da se očekuje da dalje radim i djelujem. Akademik Bratulić živi u Zagrebu, što znači da sam jedini član Akademije koji živi u Istri. Ni prije mene nije bilo mnogo njih koji su živjeli u Istri, a bili članovi HAZU-a. Poklopilo se. Kandidatura je bila unutar Akademije uz podršku Filozofskog fakulteta u Puli i našeg Sveučilišta, ali naravno članovi Akademije imaju sa svojim prijedlozima imaju veći autoritet kada se biraju novi članovi. Deset sam godina bio član suradnik, a to je niži stupanj. Postoje tri kategorije: redoviti članovi, članovi suradnici, te dopisni članovi – a to su ugledni znanstvenici i umjetnici iz inozemstva.
Prema dostupnim podacima broj akademika HAZU-a se kreće oko 150. Stoga je relativno mali broj akademika s područja Istre ako bi se gledalo po broju stanovnika s obzirom na ipak pozamašnu znanstvenu i umjetničku „produkciju“ s Poluotoka. Radi li se o provincijalizaciji ovog dijela Hrvatske ili je Istra još uvijek mentalno pretežno ruralna ili u posljednjih pola stoljeća turistička regija u kojoj je znanost ipak u zapećku?
U Hrvatskoj postoji devet fakulteta povijesti!
― Zanimljivo je da ima nekoliko dopisnih članova koji su rodom iz Istre, a žive i rade u inozemstvu, kao i nekoliko redovitih članova koji su rođeni u Istri, a žive u Zagrebu. Da, najveći broj akademika je iz Zagreba, međutim, to nije ništa čudno s obzirom da je u Zagrebu najveća koncentracija sveučilišta i instituta. Iz drugih sveučilišnih centara poput Splita, Rijeke i Osijeka također ne dolazi veliki broj akademika. Tako da to ne treba čuditi, niti ima veze s nama u Istri, s našim potencijalima ili aktivnostima. Mi smo mala sredina, malo sveučilište, imamo nekoliko ispostava instituta, ali to je rezultat današnje strukture stanovništva i koncentracije znanstvenih ustanova u Zagrebu. Do prije 40― 50 godina je zagrebačko Sveučilište bilo jedino u Hrvatskoj, a zatim su se razvili Split, Rijeka i Osijek, a nakon toga i manja središta. Čini mi se da i danas zagrebačko sveučilište ima više studenata nego sva ostala zajedno. Tako da se ne radi o provincijalizaciji Istre i drugih manjih sredina, ali se radi o centralizaciji Hrvatske u Zagrebu u mnogim aspektima. Posljednjih godina je primjetna određena decentralizacija, to je postupak koji traje, ali u sadašnjim okolnostima taj postupak ide dosta sporo zbog ekonomske odnosno financijske situacije. Manja sveučilišta nemaju veliku mogućnost razvoja te smo došli do situacije da si ona počinju biti konkurencija u smislu tko će privući više studenata s obzirom da je maturanata sve manje. Tako da će tu biti „borbe“.
Prije 20-ak ili 30-ak godina je za upis posebice željenog fakulteta bio potreban znatan trud i bio je to uspjeh. Danas mi se čini da se fakulteti upisuju daleko lakše, upravo zbog toga što je znatno povećan broj upisnih mjesta, a istodobno smanjen broj populacije. Možda se otvorilo i previše studija.
― Mnogo se toga promijenilo. Jako puno novih studija je otvoreno, pa i sveučilišta. Tako da ima više slobodnih mjesta nego učenika koji izlaze iz srednje škole, pa se praktički svi nakon srednje škole mogu upisati na fakultet ili višu školu. Pomalo sam skeptičan prema razini kvalitete na kojoj se mogu održati studiji.
Studij povijesti zapravo se može studirati čak u pet hrvatskih gradova?
― Više, više. U Zagrebu postoje tri studija povijesti: Filozofski fakultet, Hrvatski studiji i Katoličko sveučilište. Slijede Rijeka, Pula, Zadar, Split, Dubrovnik i Osijek. Dakle devet.
Je li to ipak malo previše za jednu Hrvatsku?
― Ah, je, previše je ako se gleda broj potrebnih povjesničara za ono što se vulgarno zove „tržište rada“ (ne volim taj izraz), ali nije s obzirom na ono što bi sve trebalo istraživati. Ne može sve biti koncentrirano u Zagrebu, a i problem je kada studenti odu u Zagreb mnogi tamo i ostanu, što opet pridonosi koncentraciji. Disperzija je dobra, ali treba pronaći pravu mjeru.
Broj povjesničara koji je potreban školskom sustavu je nije neograničen, tako da bi se moglo zaključiti da produciramo previše stručnjaka u tom polju, a s druge strane broj studija geografije koji je gotovo jednako potreban školstvu, dosta je mali. Kako je došlo do tog disbalansa, ne znam, ali svakako o tome treba voditi računa.
Ministarstvo znanosti danas ima jednu drukčiju ulogu nego što je nekad imalo, jer se ono ne upliće u to koje će studijske smjerove sveučilišta otvarati. To se zove sveučilišna autonomija. No, ministarstvo daje novac, i ako ga ne da za nova radna mjesta onda se ne može otvoriti novi studij. Koliko mi je poznato studij geografije danas postoji samo u Zagrebu i Zadru,tako da nedostaje profesora geografije i geografa općenito. Kada smo otvarali studij povijesti u Puli imali smo nekoliko ljudi koji su mogli biti jezgra tog studija, a kao rektor sam razmišljao o geografiji, ali nismo imali kadrove koji bi bili nositelji, pokretači. I to je jedan od razloga zašto danas u Puli nema studija geografije. A bilo bi lijepo da postoji, naravno.
Koliko mi je poznato s obzirom na manjak toga kadra tada „uskaču“ nastavnice razredne nastave s tzv. pojačanom geografijom.
― To je bila jedna faza u razvoju pedagoških studija za učitelje razredne nastave. To se kasnije pokazalo možda nedovoljnim, ali nisam dovoljno upoznat s time. Znam da s time nisu bili zadovoljni oni koji su završili „pravi“ studij s razlogom da su izjednačenih prava.
Robert Matijašić
Nigdje u Europi tako veliko postrojenje rimske uljare
Vi ste pokrenuli studij arheologije na pulskom sveučilištu. Možete li nam kazati kako je to krenulo i koliko studenata pohađa godinu?
― Da, to smo pokrenuli 2018. godine. I to zahvaljujući tome što smo na sveučilištu imali malu jezgru arheologa, međutim, u šest godina nismo mnogo kadrovski napredovali jer ministarstvo radna mjesta drži pod kontrolom uz pomoć financija. Dovoljno je reći da na pulskom Filozofskom fakultetu praktički nismo dobili nijedno novo radno mjesto još od 2010. godine, sve do 2022. godine. Dio profesora je napredovao, ali nije bilo zapošljavanja mlađih, asistenata. To je značajan problem takve restriktivne politike ministarstva koja je uvijek vezana za financije. Trogodišnji preddiplomski studij arheologije je lijepo krenuo, a trenutno smo u postupku traženja akreditacije za diplomski studij koji bi trebao krenuti vjerojatno dogodine. Interes iz godine u godinu varira, ali ni ne želimo velike grupe. Idealni broj je od 15-20 studenata na prvoj godini studija. Studenti su očekivali da će odmah moći nastaviti s diplomskim studijem za što još nemamo dozvole, pa su prisiljeni nastaviti studij u Zagrebu, Zadru ili inozemstvu. Inače, potrebe za arheolozima na našem području je velika, ali sredstava nema dovoljno. To su javne ustanove koje financira uglavnom država ili lokalna/regionalna samouprava koje se isto drže financijskih restrikcija. Na stranu to što ima jako puno posla, jer smo jako bogati arheologijom, nema novaca za radna mjesta i istraživanja koje se uglavnom vrše putem nacionalnih ili internacionalnih projekata. No, i u tim se slučajevima radi o privremenim zapošljavanjima na nekoliko godina. Ostalo je velika mreža arheologa u muzejima, ali oni se bave očuvanjem nalaza.
Uglavnom se radi na interventnim, zaštitnim arheološkim radovima prilikom infrastrukturnih projekata.
― Da, najviše se radilo prilikom izgradnji autocesta i plinovoda. Tada je mnogo toga istraženo, spašeno i objavljeno. To je bilo tijekom 2000-ih, a zatim su došle recesija i političke promjene, pa su takvi veliki zahvati stali. Uvijek se nešto gradi u Puli, Poreču, ostalim manjim istarskim mjestima, pratimo to, trenutno se u Osoru preuređuje komunalna infrastruktura. Sve je više i međunarodnih projekata. U Istri se već 30 godina s Francuzima i Talijanima istražuje lokalitet na području Tara – Loron i Santa Marina. Na području Medulina i Premanture se istražuje s Austrijancima, pogotovo otočić Vižula. Ove smo godine s Amerikancima započeli istraživanja na području Barbarige. Radi se o velikoj rimskodobnoj uljari o čemu se već znalo putem površinskih istraživanja 1953. godine. Sada su se istraživanja nastavila, a radi se o lokalitetu koji je važan zbog toga što se radi o liniji čak deset tijeskova za masline. Nigdje drugdje u europskom dijelu Rimskog carstva nije pronađeno tako veliko postrojenje uljare. Možete samo zamisliti o kakvim se količinama ulja radilo! Jedino u sjevernoj Africi, koja je bila vrlo poznata po svom maslinovom ulju, po količinama koje su se izvozile naročito u Italiju, na nekoliko mjesta u Tunisu i Alžiru postoje lokaliteti s uljarama koje imaju 10-ak tijeskova. Na području istre nalaze se arheološki nalazi većeg broja uljara, pogotovo na Brijunima sa 6 tijeskova, ali ova je najveća. Nova istraživanja dati će mnogo novih saznanja o proizvodnji maslinovog ulja u rimsko doba u Istri.
Koliko se ovakvi arheološki lokaliteti mogu povezati s turističkim sektorom i današnjom proizvodnjom maslinovog ulja u Istri?
― Mogli bi. Ima nekoliko takvih primjera. Primjerice u Barbarigi pomaže i tvrtka koja ondje ima maslinik. Definitivno bi se mogla povezati arheologija s maslinarstvom, degustacijom i prodajom ulja i slično. I Općina Vrsar je pokazala znatan interes pa tako financiraju već desetak godina istraživanja na svom području. Sondažno smo istražili nekoliko lokaliteta, a jednako lijepo surađujemo s TZ Vrsar koja koristi arheologiju za stvaranje turističkih ruta koje ne dotiču samo prirodne ljepote već i označene arheološke lokalitete. To ponajviše ovisi o čelnim ljudima lokalne samouprave. Zaista mnogo radi Hrvatski restauratorski zavod smješten u Juršićima, i s njima imamo kvalitetnu suradnju.
Središte vašeg znanstvenog rada prije svega je vrijeme antike na području istočnog Jadrana. Koja biste arheološka nalazišta naznačili posebice dragocjenim i relevantnim s toga područja i zbog čega?
― To je jedno teško pitanje, kao da pitate majku koje joj je dijete najdraže. Svatko je vezan za one lokalitete koje je sam obrađivao i koje bolje poznaje. Bilo kakvo odabiranje bilo bi vrlo subjektivno. Čitava Hrvatska je kulturno-povijesno podijeljena u dvije regije: jadransku i kontinentalnu. I zbog prometnih razloga. U prapovijesti su važne panonske kulture koje imaju poveznice s jadranskim prostorom, i istočni Jadran koji je vezan uz Mediteran. Nemam čitav uvid u to što se sve posljednjih godina istraživalo, jer je toga jako puno. Najbolji je primjer publikacija „Hrvatski arheološki godišnjak“ koja donosi pregled svih istraživanja koja su provdena u jednoj godini, i to bude knjiga od 700-800 stranica. Recimo zanimljiv je rimski vojni logor Burnum (Ivoševci kraj Kistanja u Dalmaciji) u kojem je senzacionalno pronađen rimski amfiteatar na mjestu koje je izgledalo kao obična vrtača (sagrađen je na prijelazu iz stare u novu eru, na položaju s kojeg je nadziran prijelaz preko rijeke Krke. Burnum je bio sjedište XI. legije rimske vojske Claudiae Piae Fidelis i IV. legije Flaviae Felix op.n.). Morali su ispuniti slobodno vrijeme vojnika koje kada staviš na službu u jedan logor u zabačeni dio provincije uz rijeku Krku, ali ne baš na moru, tada im treba osigurati i mnogo toga. Uz takve logore se u pravilu razvijaju neslužbena civilna naselja koja prate vojsku – trgovine, obrti, servisi… Tako da zasad znamo na području Hrvatske za amfiteatre u Puli, Saloni i Burnumu. Pretpostavlja se da je i Zadar imao amfiteatar. Veliki lokalitet koji me oduvijek impresionira je Salona, na području današnjeg Solina u zaleđu Splita. Ondje se mnogo istraživalo, ali vjerojatno bi se moglo još nekoliko stotina godina. Bila je to metropola cijele provincije Dalmacije s nekoliko desetaka tisuća stanovnika. Za usporedbu Pula je sudeći po površini, jer u rimsko doba ne postoje statistički podaci popisa stanovnika, u okviru svojih zidina imala 5.000-6.000 tisuća stanovnika.
Rimsko kazalište na području bivšeg diskokluba Uljanik
Zašto je onda postojala potreba za tako velikim amfiteatrom, pulskom Arenom?
― Zato što je veliki broj žitelja živio na poljoprivrednim imanjima u okolici grada. A pulski ager seže do Limskog i Raškog zaljeva, i tu nalazimo najmanje 200 lokaliteta s ostacima rimskih vila, to je vrsta naselja poput onoga što se danas u etnografiji naziva stancija, što nije selo nego podrazumijeva skup zgrada jednog ili dva vlasnika, poljoprivredno samodostatnih. I ako je na svakoj toj vili ili stanciji živjelo nekoliko desetaka ljudi (vlasnik, radnici i robovi) onda se već radi o određenom broju stanovnika koji gravitira Puli. A vjerojatno je Puli gravitiralo i područje porečkog agera, jer ondje nema tragova rimskog amfiteatra. Jedini sljedeći važan amfiteatar nalazi se u Akvileji koja je bila metropola sjevernog Jadrana, Venecije i Histrije. I to je razlog zašto Pula ima tako veliki amfiteatar, a tako razmjerno malu površinu grada.
Manje je poznato da je Pula u rimsko vrijeme imala dva kazališta. Osim poznatog koji se nalazi kod Arheološkog muzeja drugi se nalazio na području bivšeg diskokluba Uljanik. Znači bilo je zabave u Puli.
― Tako je. Kod Monte Zara. Pula je u rimsko doba bila živahan grad, a vjerojatno je frekventna luka tome razlog. Bila je na značajnom pomorskom putu koji je povezivao Akvileju i Dalmaciju i obrnuto. Radilo se o intenzivnom prometu. Kada se kopalo za kanalizacijski kolektor kod pulske pošte duboko ispod današnjeg pločnika pronađeni su ostaci dvaju brodova. Dakle, baš kod pošte koja se danas nalazi 150 metara udaljena od mora. No, to nije stoga što se more povuklo nego zato što su Austrijanci nasipali onaj veliki dio današnjeg Arsenala.
Kao i u Rijeci, gdje je more dosezalo praktički do današnjeg Korza, a sve se to radilo s ciljem produbljivanja gaza za brodove.
― Isto tako. Cijeli onaj moderni dio Rijeke od Korza do mora je nasipan, na liniji Korza je bilo žalo.
Salona je najveći rimski grad na području današnje Hrvatske, a današnji Split (Spalatum, palača) osniva Dioklecijan?
― O Dioklecijanu je mnogo pisao splitski akademik Nenad Cambi koji je iznio i neke nove teze. Za cara Dioklecijana još uvijek ne znamo gdje je rođen. Pretpostavlja se da je rođen na širem području oko Salone, ili u današnjem crnogorskom primorju, To vjerojatno nikad nećemo saznati. No, prije nego što je Dioklecijan sagradio svoju palaču na mjestu današnje jezgre Splita ondje je već postojalo jedno manje naselje. Ondje je bila i luka, današnja splitska, koja nije toliko zaštićena kao salonitanska u Kaštelanskom zaljevu koja je daleko sigurnija. To je i razlog zašto se upravo Salona razvila u veliki grad. (KRAJ PRVOG DIJELA INTERVJUA)
Anđelo Dagostin
Pogledajte galeriju fotografija
