Piše: Šimun Antunovski
U kinima se neko vrijeme prikazivao film Poslije smrti (After Death). Na platnu su se pojavljivali stvarni ljudi koji su prošli kroz kliničku smrt. Nekim su se čudom vratili u život. U tom stanju zamrlosti, kao da im je duša otputovala u neka čudna prostranstva gdje su doživjeli neobične susrete i čuli nesvakidašnje riječi. Neki od njih, nakon što bi izašli iz tijela, kao da su se spuštali u pakao, a drugi kao da su doticali raj. O znanstvenim istraživanjima tog raširenog fenomena (osobito nakon napretka tehnologije reanimacije) već je bio članak na ovom portalu i možete ga pronaći ovdje. Zadržimo se malo na negativnim iskustvima o kojima se najradije šuti.
Nedavno se u pisanom obliku u medijima pojavilo iskustvo mladića koji je doživio pakao. Ništa posebno. Bio je u hladnoći i tami. Sam. Nije bilo ognja, vragova, prokletnika. Ništa od toga. On sam u tami. Kada je to ispripovjedio drugima, oglasila se jedna žena koja je imala slično iskustvo. Nakon toga joj se život potpuno promijenio. Vratila se vjeri. Povezala se s drugim ljudima. Tama i samoća toliko su je potresli da se u njoj razbudila neopisiva čežnja za svjetlom i zajedništvom – jedinstvom s Bogom i bližnjima.
Mogli bismo po tome reći da je pakao stanje u kojem nitko nikoga ne voli. Sličnu je slutnju o paklu imao francuski književnik J. P. Sartre. Grozna samoća u kojoj je drugi pakao. Svatko je potpuno u svom svijetu. Potpuno izoliran. Podsjeća to i na Danteov opis pakla s onim mračnim rupama u kojima su zaglavili prokletnici.
Sam u tami, svu vječnost – gotovo da ništa groznije ne možemo zamisliti. Ta nas grozota, Bogu hvala, može duboko potresti i ohrabriti da ne odustanemo od nastojanja (ponekad je to pakleno teško!) da uđemo u zajedništvo s Bogom i bližnjima. Bližnji nisu pakao, kako je govorio Sartre, ali ima nešto pakleno u svima nama. Ta nas paklena stvarnost gura u izolaciju. Čini nam se ponekad da bi raj bio da smo sami, da nas nitko ne smeta, da budemo u svom miru. Paklena je to varka.
U Vjerovanju se kaže da je Krist sašao nad pakao. Sveti Petar kaže da je Krist prije uskrsnuća išao osloboditi utamničene duhove. Na drevnim su ikonama Adam i Eva prikazani kako uzdižu svoj pogled i svoje ruke prema Kristu koji se spušta nad njih da ih izvuče iz Podzemlja. Ja sam svjetlo svijeta. Tko ide za mnom, neće hoditi u tami!
Jedan od stvarnih svjedoka iskustva bliske smrti iz filma Poslije smrti, nakon izlaska iz tijela, imao je negativno iskustvo u kojem je ipak bilo nešto dobro. Isprva je samo padao i padao te shvatio da stvari ne idu dobro po njega, pa se počeo opravdavati: zašto ja, ja sam dobar… i slično. Tada se padanje znatno ubrzalo. A onda je počeo zazivati: Bože, smiluj mi se, oprosti mi, puno sam griješio. Tada se počeo kretati prema gore. Kao da je kajanje bilo lakše od tame i uzdizalo ga. Ima i ona Kristova: Tko se god uzvisuje bit će ponižen, a tko se ponizuje bit će uzvišen!
O, Bože, jeza me hvata na pomisao da bih mogao upasti u neprobojnu tamu i svu vječnost biti sam! Prosvijetli me, Svjetlo istinsko, da uvidim svoje zlo; razlomi sve okove kojima me tama veže za mene samoga, razbij sve zidove koji me dijele od Tebe i bližnjih i povuci me za sobom. Da mi je i dolinom smrti proći, ne bojim se ako si Ti sa mnom!
