Ako ogolimo riječ individualizam, koja se često rabi za ocrtavanje današnjeg stanja u svijetu, ostaje: gorčina zbog duboke osamljenosti. Velika većina modernih ljudi osjeća se prokleto sama. Zato cvatu mediji/općila, jer nadoknađujemo ono što bismo trebali živjeti u svakodnevnom neposrednom općenju.
Problem bolne osamljenosti ne može se lako riješiti. Nekada se čini da je dovoljno izići u društvo i dobro se provesti pa će eto osamljenost iščeznuti. A to se ne dogodi. Dogodi se upravo suprotno: osjećaj osamljenosti još se produbi. Ni najbolji seks, ni najbolja droga, ni najveći dobitak – ne znam na kojoj lutriji – ne pomažu niti milimetar u izlasku iz zatvora proklete osamljenosti. Duboka je to bol. Dublja od našega „ja“.
Izlaz iz osamljenosti stvaran je samo u dubokom zajedništvu osoba. A to duboko zajedništvo nije ništa drugo nego ljubav. „Ljubav nas veže i spaja“, kaže jedna naša pjesma. Ona je vez između osoba.
Velika većina modernih književnika i pjesnika – među njima i naši hrvatski, poput Šimića i Ujevića – na milijun su načina ocrtali bol koju podnosi čovjek kada se osjeća izoliran u gluhom svemiru. A upravo se u njihovim životima najbolje vidi korijen problema, a time i lijek. Svi su oni napustili osobnog Boga i upustili se u traženje nekog materijalnog, panteističkog, teozofskog, neosobnog božanstva.
Mi, koji se zovemo kršćanskim imenom, vjerujemo u Boga–Osobu. U svim bolima možemo s Njim razgovarati. I sami razgovor s Bogom–Osobom liječi našu izoliranost i bol zbog gluhoće ljudi i svemira. Mi Mu kažemo: Ti! A Bog se najdublje objavio kao Ja! Jahve! Ja sam onaj koji jesam! Ja sam Ja! Osoba! Neki kažu da bi se moglo opisno prevesti: Ja sam Ja i nikada do kraja nećeš shvatiti tko sam Ja. Jednostavno: Ja sam Osoba, i kao takav, nadilazim sve stvari i ideje.
Ako Bog nije Osoba – ajme nama. Ja sam osoba. Oko mene su mnoge osobe. Ali ako Bog nije Osoba, ništa nas ne veže. Svi smo osuđeni na izolaciju i sudaranje – do pakla. Kršćani vjeruju da je Bog Osoba–Ljubav, to jest: Osoba koja veže Sebe uz nas, i nas uz Sebe, i nas međusobno. Ja sam trs, a vi loze. Jedino zajedništvo osoba daje da izlazimo iz boli osamljenosti / individualizma i ulazimo u radost postojanja i radost ljubavi.
Ovo može izgledati kao neka filozofija. Međutim, čim Bogu – u vjeri – zavapimo: Oče! Bože moj! – već sve postaje konkretno i stvarno. Iz dubine vapijem Tebi, Gospodine, Gospodine, čuj glas moj! Iz dubine bolne osamljenosti! Spasi me! Izvuci me iz izoliranosti i uroni u duboko zajedništvo s Tobom i mojom braćom i sestrama!
