PAZIN
Nakon velike proslave 50 godina misništva staropazinskog župnika i ravnatelja dijecezanskog Caritasa Željka Zeca, koja je uz prisustvo više od 500 vjernika održana protekle nedjelje u Starom Pazinu, posjetili smo ga u tamošnjem potpuno obnovljenom župnom stanu. Skroman, kakav jest, isprve nije htio dati intervju, ali nam je na koncu ipak izašao ususret.
Prečasni Zec, osim kvalitetnog pastoralnog rada, u svim je župama gdje je službovao bio iznimno cijenjen i zbog svog fizičkog rada i organiziranja građevinskih zahvata. Iz nijedne župe iz koje je otišao nije otišao bez duhovnih, ali i materijalnih rezultata. Vitalan, pun energije i mladenačkog stava, ovaj osebujni svećenik koji sutra (11. listopada) slavi 75. rođendan osim po duhovnim vrijednostima i inspirativnim propovijedima prepoznat je u svojoj okolini kao nenadmašan radnik i pokretač kako društvenih događanja, tako i radnih akcija.
-Kako se ne bih sjećao toga dana mlade mise (1974. godine op.) u žminjskoj crkvi sv. Mihovila. Bio je lijepi rujanski dan, prvi dan rujna, poslije jednog velikog nevremena koje se zbilo te noći. Ljudi i kolege svećenici su došli i lijepo smo to proslavili. Samo 15 dana ranije promisio je moj kolega svećenik Milan Mužina, koji je ove godine sa mnom slavio 50. obljetnicu, zlatni jubilej. Bila je to velika stvar za Žminj i središnju Istru, gdje su ljudi uvijek držali do kulture vjere i vjerničkog života. Ostali smo crkveni u ovom prostoru. Bio sam 13. baš žminjski svećenik koji je ušao u pastvu, a 96. član porečko-pulskog prezbiterija, kaže uvodno župnik Zec.
Umro mu otac kad je imao 4
Slavljenik je rođen u seocetu Matkići udaljenom 1 kilometar od Žminja. Rođen je u obitelji u kojoj je živjelo više generacija, a bavili su se intenzivno zemljoradnjom (pšenica, grah, kukuruz, salata, sakupljanje sijena…) i s „blagom“ (krave, volovi, svinje…). Izuzev nedjelje radilo se svakodnevno i mnogo. Jedino nije volio čuvati krave, priznaje. „Radna navika, kada je stekneš od malih nogu, prati te kroz čitav život“, napominje.
Kada je imao samo 4 i pol godine zadesila ih je tragedija (starija sestra je imala dvije godine, a mlađa 6 mjeseci). „Imali smo nesreću, moj otac je 1954. godine poginuo kao vojni rezervist u prometnoj nesreći s kamionom kod Portoroža. To je bio veliki šok za mladu obitelj. Moja tada 27-godišnja majka preuzela je veliku odgovornost na sebe s troje male djece „, kaže. Kasnije se od njega očekivalo da preuzme brigu o imanju, međutim, presudio je duhovni zov.
„Na odlazak u pazinsko sjemenište, a zatim na teologiju u Rijeci sam se odlučio iz osjećaja kolegijaliteta s vršnjacima“, pojašnjava napominjući da se više uspješnih školskih kolega bilo tada odlučilo za taj smjer.
Čim su navršili 18 godina, prije same mature, pozvani su u vojsku (u Šapcu 9 mjeseci, pa u Novom Sadu 9 mjeseci). Iz vojske se „skida“ u kolovozu 1969. godine i u dva mjeseca s kolegom Mužinom sprema maturu koju uspješno polaže, te se upisuje na riječku teologiju.
„Bila je to zasigurno velika promjena. Iz jednog malog seljačkog ambijenta, do jednog malo većeg Žminja, pa do pazinskog kolegija koji je slovio kao interna gimnazija koju su pohađali mladići koji su htjeli postati svećenici. „Bilo je tu učenika iz Slovenije, Makedonije, Dalmacije… Iz različitih krajeva. U socijalizaciji je nogomet odigrao veliku ulogu, a onda i četveroglasno pjevanje, imali smo odličan zbor, zatim bavljenje glumom i druge aktivnosti. Bilo je velikih mogućnosti. Imali smo 3-4 harmonija na raspolaganju. Mogao si naučiti svirati klavir. Nadalje, vojska je donijela svoje, ondje si se našao s itekako miješanim življem našeg prijašnjeg državnog prostora, što nas je obogatilo. Vojni red smo s lakoćom prihvatili, jer smo u sjemeništu već imali jasan temelj“, kaže.
Strpljivost, izdržljivost, hypomone
Uslijedio je odlazak na riječki fakultet gdje posebno podcrtava kvalitetu tadašnjih profesora i široku kulturu koju su im prenijeli. U prve dvije godine susreli su se s filozofijom, a posebice ističe profesora Ilića „širokog duha i filozofskog nosa“. Iz teoloških predmeta posebice se sjeća vrsnih profesora Valkovića, Benvine, Kresine, Hoška…
-Strpljivost, izdržljivost, hypomone – grčka riječ koja znači izdržljivost, to smo svi dobro zapamtili. Mi smo bili generacija iza Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965. op.) u kojem smo vidjeli velike promjene i mogućnosti disanja na oba pluća. Oduševljeni smo bili koncilskim duhom i sa svime što je 16 dokumenata koncila donijelo, objašnjava Zec. Na fakultetu su se osim studija bavili glazbom, imali su glazbeni sastav „Stela Maris“, glumačku sekciju, pjevački zbor, posjećivali knjižnice i kazalište… Bili su svestrano pripremani za svećenički život, premda im neke aktivnosti koje nisu kompatibilne s pozivom nisu bile dozvoljene. „Sve što je nosilo dobru formaciju, to je bilo dostupno“, dodaje.
Tijekom studija putem zagrebačkog teološkog fakulteta uspio je pronaći ljetni posao u Njemačkoj koji je organizirala udruga Kolping Families za pomoć studentima u jugoistočnoj Europi. Ondje je radio u tvornici poljoprivrednih strojeva i u tvornici savijanja cijevi. „Popodne smo pomagali na drugim poslovima. Mnogo smo radili kako bi što više zaradili za potrebe školovanja i vlastite potrebe. A i naučili smo njemački jezik“, kaže.
-Taj radni tempo sam nastavio. Osnivala se nova župa u Velom Vrhu. Ondje je bila samo crkvica s jednom lampadinom, žaruljom i možda jednim utikačem. Nije bilo vode ni zahoda. Crkva me smjestila u Pulu, tri kilometra dalje, pa sam morao biciklom putovati na službu. Tako sam si sa susjedima dogovorio smještaj ondje. Polako smo krenuli raditi, ali smo dugo čekali dozvole. Zatražili smo ih 1975., a dobili 1979. Za to vrijeme počeo sam raditi nekakvo igralište, koje smo na koncu i asfaltirali kao rukometno igralište. A od 1980. do 1986. smo gradili pastoralni centar : iskope, dvorane, produženje crkve, dječji vrtić i župni stan u koji sam ušao 1986. S tim radom smo se povezali s ljudima oko nas. Zajednički smo stvarali župu (prethodno je pripadala župi sv. Antun kod Arene), kaže prečasni Zec.
Osnivanje župe Veli Vrh
Napominje da je to bio period kada su se na Velom Vrhu masovno naseljavali Istrani iz unutrašnjosti – Žminjci, Barbanci, Pićanci…, što je bio razlog da biskup Nežić osnuje novu župu. Kada je stigao na Velom Vrhu je živjelo 250 obitelji, a kada je nakon 26 godina otišao bilo ih je 868. „Bilo je to jedno fantastično zajedništvo“, ističe. Spomenimo da je nekoliko mjeseci prije Velog Vrha službovao u Rovinju, da je kao velovrški župnik povremeno paralelno službovao i u Štinjanu, Fažani i Puli.
Slijedi odlazak na službu u Labin gdje također uređuje pastoralni centar u velikoj staroj župnoj kući, kratkotrajan boravak u porečkoj katedrali i konačno dolazak u Stari Pazin 1. rujna 2013. U ovih 11 godina ovdje je potpuno obnovljen župni stan (dvorana, čajna kuhinja, župni ured), na katu je uređen stan, kao i potkrovlje za pastoralne potrebe s mogućnošću noćenja. Ispred crkve je uređen trg koji je prekriven kamenom, a tu su i biste nadbiskupa rodom iz ove župe Paulišića i Ujčića.
-Desetak je ljudi koji su htjeli pomoći i koji su sve ovo podnijeli na svojim leđima, ali zapravo ih ima mnogo više koji su povremeno pomagali. Sve ja to bilježim i negdje ću to prikazati. Silno sam im zahvalan, ističe. No, zapravo, istini za volju, da nije sam dao primjer teško bi se sve to ostvarilo.
-Ako ćeš stajati sa strane u svećeničkom odijelu i govoriti ljudima to učinite, ne bi se to moglo realizirati, kaže.
Najviše prigovara onaj problematičan
Zanimamo se kako održava takvu vitalnost i u starijim godinama.
-To mogu zahvaliti mami i tati, i Onome gore. Ako ti je nešto dano, nisi to kupio, a sve mi je dano. I to treba staviti u opticaj, za dobrobit društva. I to je moja formula, poručuje.
Preč. Zec je od 2007. godine na čelu dijecezanskog Caritasa Porečke i Pulske biskupije. Izdvojio je projekt izgradnje kuće za jednu obitelj sa šestero djece kojima je preminula majka. „Nitko ne smije ostati sam u svojoj nemoći“, poručuje. Svoju aktivnost Caritas usmjerava i na Zakladu Blaženi Miroslav Bulešić koja je osnovana 2014. godine s ciljem pomaganja učenicima i studentima slabe imovinske moći.
Je li današnja Katolička crkva preliberalna ili prekonzervativna?
-Jednom su papu pitali jedno nezgodno pitanje, pa je rekao: „Tko sam ja da im sudim“. A ja ću kazati „tko sam ja da mogu ocijeniti tako teško pitanje“. Crkva mora ostati uvijek pri svojim bitnim postavkama, ona ne može preko njih, jer je Crkva nije samo ljudska ustanova, već ima božanski karakter koji nosi u sebi. Zaštita života – Crkva se toga ne može odreći. Ne može se odreći toga da si uvijek dužan oprostiti, odgovorio je prečasni Zec. „Nije lako upravljati Katoličkom crkvom, to je velika ustanova rasprostranjena po čitavom svijetu. Tako da možete zamisliti kakav je mentalitet u jednoj Nizozemskoj, a kakav u Africi; kakav je u SAD-u, a kakav u Hrvatskoj. A sve te sredine moraš spajati u jednom smjeru. Za neke ćeš biti nazadan, za druge napredan. Stoga treba imati strpljenja i bratske ljubavi, držati se blisko kako bi mogao drugoga razumjeti. Naime, velike kritike u pravilu dolaze od onih na rubovima, na krajnostima. Kao i u familiji, najviše ti prigovara onaj koji je problematičan, a onaj koji sluša i gradi familiju manje prigovara. Vrijeme će odgovoriti na ta pitanja“, zaključio je župnik Zec. (ZANIMLJIVU GALERIJU FOTOGRAFIJA IZ ŽUPNIKOVA ŽIVOTA MOŽETE POGLEDATI NA LINKU GALERIJA)
Anđelo Dagostin
Pogledajte galeriju fotografija
