U srcu Ćićarije, planinskog lanca koji se poput krune proteže sjevernim dijelom Istre, nalazi se selo Rašpor. To malo selo bogate povijesti postalo je svjedok događaja koji nalikuju setu poznate fantasy serije Igra prijestolja i događaja koji su mogli trajno naštetiti identitetu Istre i njenih žitelja.
Mletačka Republika u ožujku 1394. od kneginje Ane Goričke preuzima Rašporski kaštel, utvrdu smještenu na brdu iznad sela Rašpor i time potvrđuje svoj status na sjeveru Istre. Rašporski kaštel, koji je sagrađen na prapovijesnoj gradini i mjestu koje je poznato kao lokacija od iznimne strateške važnosti, iste godine postaje sjedište rašporskih kapetana i trn u oku neprijateljima Venecije. Zbog svog položaja, Rašpor i njegov kaštel dobivaju nadimak ključa čitave Istre (clavis totius Histriae), a njegovi kapetani, visoki mletački činovnici postaju najznačajni rektori mletačke pokrajine u Istri.
Sve to zvuči bajno. Zamak u planinskom dijelu prekrasne Istre, desetak sela na upravljanje i snažna podrška Venecije. S godinama, kapetan počinje upravljati s dodatnim selima, pa tako i Buzetom koji će uskoro postati važan čimbenik u cijeloj priči.
No, bajci uskoro dolazi kraj. Osim borbe koja se vodila protiv kuge i ostalih bolesti koje su ubijale veliki broj seljaka, vodila se i stalna borba za kaštel. Odmah u početku mletačke vladavine kaštel je nadograđen, ali se 1434. spominje kao totalno spaljen pa ponovo obnavljan. Za vrijeme Rata Cambraiske lige kaštel je više puta osvojen od strane neprijatelja, a potom opet vraćen u mletačke ruke, međutim 1511. neprijatelji pod vodstvom Kristofora Frankopana osvaja kaštel i djelomično ga ruši.
Iste godine mletački rektor premješten je u Buzet, ali zadržava titulu rašporskog kapetana, a godinu dana kasnije, mletačka se vojska ponovo bori za utvrdu i ostaje poražena. Rezultat toga je odluka senata da se kaštel pod svaku cijenu uništi do kraja. Rat se konačno završava mirom u Tridentu pa se Rašpor i tada austrijski Vrh, Sovinjak i Draguć priključuju Veneciji i ostaju pod njihovom vlasti sve do 1797. kada je Mletačka republika ukinuta.
Iznad šumskog pašnjaka skrivene su dvije pećine koje su danas u narodu poznate kao Mali i Veli pržon
Sjeverno od Račje Vasi, susjednog sela naših glavnih junaka, iznad šumskog pašnjaka skrivene su dvije pećine koje su danas u narodu poznate kao Mali i Veli pržon tj. Mali i Veliki zatvor. Ime nije slučajnost, u njima su rašporski kapetani držali neprijatelje i razbojnike koji su bili od iznimne opasnosti za lokalno stanovništvo i održavanje mira.
Velika je pećina duboka 50 metara i sastoji se od više manjih dvorana dok je mala pećina, koja je vjerojatno služila kao samica, puno manjih dimenzija i ograđena zidom koji i danas stoji te potpaljuje maštu svakog pustolova koji se do njega popne. Kada bi zidovi mogli pričati možda bi čuli jauk i zapomaganje neprijateljskih vojnika ili ponekog osmanlijskog janjičara koji znaju da postoji i gora sudbina od spavanja u vlažnoj i prljavoj pećini, znaju da postoji istarska Željezna dama.
Za početak, što je željezna dama? Iron Maiden ili Željezna dama mitska je sprava za mučenje koja odavno glasi kao jedna od najpoznatijih sprava za nanošenje boli i agonije. Sastoji se od drvenog lijesa u koji su zabijeni čavli, a kada bi osuđenik bio položen u lijes, čavli bi nanosili veliku količinu boli.
Iako nemamo dokaze da je takva sprava uopće postojala, u narodnoj predaji Ćićarije nailazimo na priču o zloglasnoj bačvi ispunjenoj starim čavlima u koju bi kapetan stavio najgore osuđenike te ih u bačvi spustio niz stijene u kojima se nalaze Mali i Veli pržon, nanoseći im tako velike količine boli. Možda je korijen mitske sprave za mučenje upravo kod nas u Istri, vjerojatno nikada nećemo doznati…
No znamo da su neki kapetani osim u mučenju bili vješti i u pregovorima. Jedan od njih je zasigurno Gabriele Emo, kapetan koji je stolovao u Buzetu i kojem danas možemo zahvaliti kada se u Puli divimo monumentalnoj pulskoj Areni. Naime, on se 1583. usprotivio mletačkoj odluci da se pulska Arena demontira i prebaci u samo središte Venecije gdje bi se ponovo podigla u slavu republike. Odluka je poništena i Arena je ostala u Puli čiji su stanovnici u znak zahvalnosti na njenu kulu ugradili zahvalu i grb obitelji Emo. Velika je slava nažalost trajala kratko jer je Gabriele Emo uskoro napao brod udovice i sina alžirskog beglerbega. Svi na brodu brutalno su ubijeni i pokradeni te je zbog toga mletačka vlast osudila i pogubila tada već bivšeg rašporskog kapetana Ema.
Danas, osim par zidova i arheoloških iskopina, na mjestu kaštela nemamo ništa. Ne znamo njegov raspored prostorija, ne znamo što se sve nalazi ispod njega, ali znamo da su njime hodali veliki ljudi koji su direktno utjecali na identitet, izgled i kulturu istarskog sjevera. Neke smo tajne otkrili, a neke će ostati vječno zaključane u zidovima malog i velikog pržona.
Antonio Končarević
Pogledajte galeriju fotografija
